Gradonačelnike Banjaluke i Bijeljine, je demistifikovao do nivoa razvrata i istinom otresao kao zrelu šljivu. Krajiškog "šarmera" starog kova Đajića i uzavrelog-hot Vukanovića je pomeo kao prašinu. Redosled navedenih patetičara i trećerazrednih glumaca uopšte nije slučajan.

Stanivuković je ortodoksni primjer aristokratsko-beskurpolozne političke figure, potpomognut Hi-Tec uređajima. Kompletna svita unajmljenih kamermana i fotografa prati sve njegove (ne)aktivnosti. Nema događaja od kulturnog, društvenog ili političkog značaja za Banjaluku da nije u prvom planu. Ponekad djeluje kao di-džej, češće naginje ka derištu koje je nezadovoljno rođendanskim poklonima, ali je najčešće očajan stand-up komičar. Posjedujući istančan senzibilitet za skandale, postaje krajnje nejasno, koje od njih sam kreira i proizvodi, a kojima "slučajno" prisustvuju. Uglavnom, ni jedan ga ne maša. Politiku je tako uspješno sklonio u zapećak, mijenjajući ulogu gradonačelnika za davnašnju želju tik-tokera. Vrhunac uspjeha je postigao prije deset večeri kada je poput pjevača rukovodio odbrojavanjem do novogodišnjeg trenutka, ostavljajući legendarnoj Lepoj Breni sekundarnu ulogu.

Petrović ima drugačije obrasce djelovanja. Zavidno prateći Draškove influenserske aktivnosti, za sada nije dobacio dalje od najstarije društvene mreže Facebooka. Donekle razumljivo, jer iz te populacije crpi svoje birače. Nerazumljivo je samo, da duplo starije od sebe svojata i naziva "narode moj". Prikazujući sebe kao "oca Semberije" sve koji mu se suprostave ili zamjere, svrstava u zlikovce, sektaše, hijene, propalitete ili crvene. Persona sa ekskluzivitetom tačnog mišljenja još od Isusa Hrista nije prošetala ovom zemljom, pa ostaje nejasno, odakle Petroviću nagon da uvijek bude u pravu. Evoluirajući intelektualno, čak je dobio sportsko prosvjetljenje pa sa "kompletnim autoritetom" objašnjava nastupe Novaka Đokovića i Nikole Jokića. Kad već pomenuh Hrista, Ljubišina odnedavna hristijanizacija političkog prostora djeluje užasno glupo, jer mi smo Bogu davno (većinski) okrenuli leđa. Inače, djeca su mu omiljeni politički rekvizit. U cilju sticanja simpatije kod javnosti (drugi razlog ne vidim) ne mrzi ga da nina, drži u naručju, grli, sluša naručene pjesmice.

Vlado Đajić se svakodnevno pentra do neosvojivih vrhova brukanja. Visoki funkcioner SNSD-a je u poodmakloj starosnoj dobi, na žalost, ostao bez prijatelja, jer da nije, već bi mu neko rekao da prestane divljati u medijskim nastupima. To Đajićevo naprđivanje, kikotanje, krkanisanje, najveća je kazna za svakog ko je odlučio da dočeka kraj života u ovoj vukojebini. Još kad ga pogodi neka pjesma, pretvara se u ličnost sa odsustvom mrve pameti.

Vukanović je nezavršena priča, nešto kao roman sa beskonačno tomova. Njegovo predstavljanje u medijima ne zaostaje za Draškovim ali, za razliku od gradonačelnika Banjaluke, često ima smisla. Pucajući precizno po svakom kriminalu zaslužuje čistu desetku. Slova, zareza i tačke mu se ne smiju odbiti. Međutim, galama, vriska i neartikulisanost u sintezi sa očiglednim egoizmom ruše davno utvrđene postulate javnog djelovanja. Za prethodnu trojicu nemam terapiju. Vukanoviću savjetujem 1x1 bensedin 5mg tabletu, po potrebi dvije, prije skupštinskog zasjedanja, što implicira da se političari nikada ne mogu opustiti. Oni uvijek ciljaju nešto što je izvan okvira politike, poput moći, slave ili sreće - Aristotel.

Mladen Stojanović