Zastao sam na pristojnoj udaljenosti od bilborda kako me emocionalno ne bi okupao ofucani demagoški talas "prvog među jednakima". Nije da sam podložan bilbord porukama ali narod pametno veli "ko se čuva i Bog ga čuva"

Dok prevrćem po glavi, šta stoji iza tajanstvene Miloradeve poruke, shvatim da se bilbord nalazi tik iznad kontejnera za smeće. Simbolika je nepodnošljivo jaka.

Pogledam ponovo prema bilbordu, pa počnem tumačiti riječ po riječ. Tu shvatim da mi se rađa nekoliko dilema. Prva, ko smo mi, a ko su oni?

Mi,(ovako tumačim) pa valjda Srbi. Oni-nema ko drugi nego muslimani(čitaj bošnjaci) i stranci. Hrvati nisu sigurno jer u Bijeljini koliko znam balansiraju između statističke greške i neuočljivosti. Nema ih dovoljno da odmognu, a Bogami ni da pomognu.

Kod druge dileme sam već pao. Naime, više od dvije decenije semberci su u očima aktuelne vlasti izdajice. Uvjek glasamo protiv Dodika, SDS redovno ima gradonačelnika itd. Umalo zaboravih, nedavno se desila i jedna  blamaža. Izražena u brojevima oko 18000. Pa zašto onda sembercima slati ovakve poruke? Nadati se u "izdajice" ako dođe do kakvog puškaranja je očajna matematika. Računam da samo oni koji su sebi uručili status ekskluzivnih Srba, imaju obavezu da nas brane. Kvislinzi i petokolonaši ni slučajno.

Na treći pogled ka bilbordu, konačno prosvjetljenje. Padoše sve umne zavjese, pokidaše se svi mentalni okovi u glavi. (Ko kaže, da treća nije sreća?) Ova poruka neumoljivo podsjeća na ratni poklič domišljatog predsjednika. Koliko pije vode, nadamo se da nikada saznati nećemo? Jer jedno je sjesti u autobus krcat radnim kolegama sa obezbjeđenim sendvičima i flašicom vode pa pravac međuentiteska linija a nešto sasvim drugo uhvatiti se puške, pa pravac ratište. (pišem iz iskustva)

Ponosan na svoju spoznaju, zastadoh još malo. Dobro sam odlučio jer imao sam šta vidjeti i čuti. Bračni par sa bebom trotoarom prilazi bilbordu. Tek svježi tata tjera kolica, pogleda prema gore i počne da se neumjereno smije. Mlada supruga ga blago udari po glavi.(ovo nije u rangu porodičnog nasilja) Sa druge strane bilbordu prilazi čovjek, vidno neispavan i krajnje negativan. Ugleda Dodika pa počne da glasno izgovara neke pojmove meni nedovoljno razumljive. Počinju na j.... pa k...., pa p.. , čini mi se da je pominjao nekog Igora, neke kumove, pa Gorana ili Goricu, a čuo sam na kraju i "mater". Penzioner sa torbom punog paradajza, začuđeno gleda u čovjeka.(u fazonu je, sa kim ovaj priča) Konačno usmjeri pogled ka bilbordu, zastane pa zavrti glavom lijevo pa desno, pa opet tako tri puta. Izgleda da se ne slaže sa porukom. Sve izdajica do izdajice.

Odahnem jer nisam jedini....ali da se razumijemo. Imovina ne može. Ono sa čime Republike Srpske raspolaže, Sarajevo ne može upravljati. Ne može jer ne damo. Ne može, jer Sarajevu ne vjerujemo. Imovinu ne damo ali bez rata. Način ćemo pronaći, makar dogovarali iz pozicije "izdajica" sto godina.