Redovni je profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je nosilac kolegija Sociologija vojske i rata, Terorizam i društvo, te Sociologija nacionalne i međunarodne sigurnosti. Na Zagrebačkom sveučilištu voditelj je postdiplomskog specijalističkog studija "Upravljanje krizama". Profesor Bilandžić predaje i na Vojnom studiju Zagrebačkog sveučilišta, gdje je nosilac modula za vojnoobavještajnu specijalizaciju. Glavni i odgovorni je urednik znanstveno-stručnog časopisa "Polemos" za interdisciplinarna istraživanja rata i mira.

Profesore Bilandžiću, je li NATO-ova budućnost u proširenju na istok i koliki je interes za to u aktuelnoj situaciji?

Posljednji Strateški koncept iz 2022. postignut na samitu u Madridu ističe jačanje triju temeljnih zadaća: odvraćanja (deterrence) i kolektivne obrane, prevencije i upravljanja krizama te zajedničku sigurnost. Taj je Strateški koncept označio najveću reviziju kolektivne obrane i odvraćanja od hladnog rata.

Zbog izazova međunarodnoj sigurnosti, opetovano potvrđene međusobne sekuritizacije NATO-a i Ruske Federacije i ruske neopravdane i protupravne agresije na Ukrajinu, ojačane su operativne vojne sposobnosti i borbene grupe razmještene na istočnim granicama Saveza. Tim je Strateškim konceptom potvrđena orijentacija daljnjeg proširenja NATO-a (Open Doorpolicy), u okviru čega je istaknut i nastavak razvoja suradnje sa Bosnom i Hercegovinom. No, ruska invazija na Ukrajinu prekretnica je koja utječe i utjecat će u budućnosti na proširenje NATO-a na istok. Taj će proces biti u okviru između normativnog i empirijskog, između željenog i, s aspekta strateški racionalnog i korisnog, realno ostvarivog. Drugim riječima, širenje NATO-a na istok i jugoistok Europe, a time i put BiH u NATO su neizvjesni.

Šta NATO može učiniti u svom trenutnom angažmanu?

Odnos s Ruskom Federacijom presudna je varijabla ukupne funkcionalnosti NATO-a. NATO smatra da je suočen s fragilnom, revizionističkom nuklearnom silom. Riječ je o državi koja je vojno jaka, politički slaba, a gospodarski ranjiva, što je najopasnija kombinacija. NATO-ov odgovor tom izazovu bio je na razmeđu između odvraćanja i detanta (slično ponašanju prema bivšem SSSR-u krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća), što je veliki politički i sigurnosni izazov. Ruska uloga u ukrajinskoj krizi označila je Rusiju ugrožavateljem NATO-a. Rusija, pak, NATO smatra opasnošću i nastoji ponovno zauzeti poziciju supersile, sa globalnim utjecajem prema interesnim područjima i zonama. Takva orijentacija posebnu važnost ima spram proširenja NATO-a na istok, što Ruska Federacija smatra područjem svojeg interesa, širenje NATO-a prema ruskim granicama od 2015. označeno je prijetnjom ruskoj nacionalnoj sigurnosti. Uostalom, jedan od razloga neopravdane i protupravne ruske agresije na Ukrajinu jest vojni status i ukrajinska težnja za pristupanje euroatlantskim integracijama. Štoviše, bez obzira na konačni ishod rata u Ukrajini, ruska je agresija ključna točka koja je zacementirala 15-godišnji sukcesivni proces nastanka novog poretka međunarodne sigurnosti. To je okvir za "hladnoratovske obrise" Rusije i Zapada, predvođenog SAD, u posthladnoratovskom razdoblju. Američko (NATO)-ruski odnosi prešli su put od ograničene suradnje i partnerstva do konfrontacije, do opetovanog "hladnog rata". SAD i Rusija u strateškim dokumentima jedna drugu označavaju kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Međusobna sekuritizacija država bila je na sceni kao temelj hladnog rata. Rat u Ukrajini zacementirao je temelje "novog hladnoratovskog poretka". Umjesto partnerstva i savezništva, povlače se linije podjele interesnih zona ili zona utjecaja s globalnom prijetnjom nuklearnog terora.

Koliko Hrvatska može pomoći BiH na putu ka NATO-u? Kakav je odnos Hrvatske u vezi s tim pitanjima?

Proces pristupanja BiH najvećem vojnom savezu na sceni je od 2006. i potpisivanja članstva u Partnerstvu za mir. U narednih petnaestak godina BiH je stigla do Akcijskog plana za članstvo, programa koji zemljama kandidatima za punopravno članstvo u NATO-u omogućava prilagođavanje njihovih obrambenih sustava, a time i političkih, NATO-ovim standardima, čime stječu uvjete da postanu vjerodostojniji kandidati za članstvo. Ulazak u NATO je dvosmjerni proces: interes NATO-a i zemlje kandidatkinje koja mora zadovoljiti kvalitativno stroge uvjete NATO-a. BiH te uvjete nije postigla. Bosna i Hercegovina jedno je od ključnih sigurnosnih žarišta regionalne sigurnosti tri desetljeća. Nakon razornog, tragičnog i katastrofalnog rata to je ostala i u postratnom razdoblju. Sukobi i podjele nastavljeni su kao zamrznuti sukobi i nakon rata, samo drugim sredstvima. Dejtonski sporazum, bitno priznavši rezultate rata, donio je mir, no na njemu stvoren kompleksni konsocijacijski model upravljanja nije pridonio izgradnji BiH. Funkcionalno neizgrađena država i fragmentirano društvo, gospodarska nerazvijenost, od međunarodnih aktera do recentnih događaja gotovo zaboravljena država, sekularna i postupno ekstremizirana i reislamizirana s nedostatkom političko-socijalne kohezije, zajedno s ratnim posljedicama i nezadovoljstvom niza aktera mirovnim rješenjima ratnih sukoba, dostatne su varijable koje ukazuju na konfliktne i sigurnosne izazove.

U tim okvirima status Republike Srpske i manje ili više izraženo maksimalističko ponašanje njezinih čelnika usmjereno na destrukciju BiH i samostalnost Republike Srpske također su kontinuitet. Dio toga jest i protivljenje Republike Srpske NATO-u, preferiranje neutralnosti te savezništva s Rusijom. Sve su to razlozi koji put BiH prema NATO-u čine dalekim. Ruska invazija na Ukrajinu nova je varijabla prekretnica na tom putu. Izvoz ruske agresivne politike može destabilizirati područje jugoistoka Europe generalno, i BiH partikularno, budući je riječ o područjima koja su povijesno i recentno ruske interesne zone. U tom slučaju, ulazak BiH u NATO neće ovisiti o standardnim kriterijima i bit će na ekstremnim rasponima: ubrzani ulazak ili nikad ostvarena želja. Hrvatska je prema potencijalu regionalni lider. Svaka nesigurnost u regiji udar je na Hrvatsku. U pogledu ostvarenja stabilnosti i sigurnosti BiH, i Hrvata kao konstitutivnog naroda, uloga Republike Hrvatske kao aktera-garanta jest ustavna i međunarodnopravna. Stabilna i sigurna BiH nacionalni je interes RH. Stoga je interes nacionalne sigurnosti RH i ulazak BiH u euroatlantske integracije.

Po čemu se razlikuju relacije Rusije s Hrvatskom, kao članicom NATO-a i EU, od onih sa Srbijom i BiH?

Hrvatska kao članica NATO-a ima garanciju sigurnosti od Saveza koji Rusiju tretira kao ugrožavatelja sigurnosti Saveza, što je identično ruskom stajalištu. RH uživa i prava i obaveze iz članstva u EU. Upravo je činjenica punopravnog članstva determinanta hrvatskih odnosa spram Rusije. Pozicije BiH i posebno Republike Srbije bitno su drugačije i ne mogu se promatrati isključivo bilateralno, dakle, izvan ruskih odnosa spram zapadnog Balkana. U slučaju ekspanzije ruske agresivnosti i izvoza kriza, uz države ruskog "bližeg inozemstva", baltičko područje i neutralne europske države, područje nestabilnog i turbulentnog jugoistoka Europe realna su ruska meta. Jugoistok Europe je povijesno i recentno područje ruskog interesa i ruskih utjecaja. Ruski utjecaji posljednjih desetljeća i te kako su vidljivi, a ostat će na sceni i u predvidivoj budućnosti. Njihov raspon je na razmeđi prijateljstva, gotovo savezništava, ograničene suradnje sa bitnim ekonomskim uplivom te nesklonosti spram država u procesima pristupanja i pristupanju zapadnim integracijama. U tim okvirima različit je i instrumentarij djelovanja: otvorena politička, diplomatska i vojna suradnja (pomoć), ekonomske investicije te ideološko-propagandni utjecaji. No, nema dileme da su na sceni bili i jesu prikriveni oblici djelovanja, tajne akcije ili "aktivne mjere" (Aktivnjih Meroprijatiji) u ruskoj terminologiji, kojima se nastoji utjecati na procese u nizu država bez otkrivanja umiješanosti, prvenstveno s ciljem destabilizacije i onemogućavanja ulaska u NATO. Agresija na Ukrajinu i predviđajući ruski izvoz utjecaja na jugoistok Europe ubrzano su vratili EU i, presudno, SAD na put onemogućavanja destabilizacije i očuvanja stabilnosti.

Središnje pitanje krize u BiH jest kontinuitet neizgrađenosti, disfunkcionalnosti i fragilnosti države te duboka društvena podijeljenost, no u aktualnom međunarodnom kontekstu ključno je žarište ipak Republika Srpska. Status Republike Srpske i manje ili više izraženo maksimalističko ponašanje njezinih čelnika usmjereno na destrukciju BiH i samostalnost Republike Srpske desetljetni su kontinuitet.

Model samostalne države Republike Srpske (kasnije možebitno integrirane sa drugim državnim entitetima i područjima) sistemsko je pitanje, a taj je model postojan kao strateška orijentacija. No, njegova je realizacija kontingentna, kako na unutarnjoj razini, tako i na regionalnoj i međunarodnoj razini. Proglašenje neovisnosti entiteta Republike Srpske i njegovo priznanje od Rusije moguć je scenarij. Destabilizacija znači i materijalizaciju onemogućavanja procesa BiH k euroatlantskim integracijama (posebno NATO-u, čemu se Rusija posebno protivi).

Kakav je uticaj Rusije i Kine na NATO integracije BiH, ali i generalno zapadnog Balkana?

Sigurnosni izazovi jugoistoka Europe su regionalni, ali istovremeno i europski i međunarodni. Njihovo rješavanje zahtijeva i angažman međunarodnih subjekata, prvenstveno SAD i EU. U protivnom, nerješavanje kriznih žarišta i ostavljanje "praznog prostora" značilo je i značit će ulazak drugih strateških aktera s različitim strateškim ciljevima od europskih. Utjecaji Rusije, Turske i Kine, kao i moćnih i bogatih islamskih i islamističkih država, i te kako su opipljivi. U slučaju nedostatnog američkog i europskog strateškog djelovanja i zanemarivanja jugoistoka Europe ili zapadnog Balkana, eskalacija potencijalnih kriznih žarišta u sukobe je izvjesna, ali i generiranje novih točaka sukoba koje mogu rezultirati i promjenama geostrateških interesnih zona te geopolitičke karte jugoistoka Europe, osobito u slučaju ekspanzije ruske agresivne politike uvjetovane ishodom agresije na Ukrajinu. Europeizacija Balkana jest preduvjet eliminacije "balkanizacije Europe". Pri tome euroatlantske integracije neće riješiti probleme zapadnog Balkana. Euroatlantske integracije nisu odgovor za sve probleme i nakon eurointegriranja i dalje će ostati regionalni.

(Objavljivanje ovog teksta je dijelom finansirano grantom Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država)