Sa druge strane, na lokalnoj političkoj sceni postoje minorne i beskorisne, parazitske političke organizacije, koje zahvaljujući podršci sarajevskih i prosarajevskih medija, dobijaju medijski publicitet, isključivo demagogijom i, narodski rečeno, drekom. Najbolji primjer za to je bijeljinski PDP, na čelu sa Slavišom Markovićem, koji se rodio i odgajio u krilu skupštinske većine Miće Mićića, a sad im sve „zamjerke“ idu u pravcu upravo tog perioda.

Umjesto da se zabave velikom aferom koju je na vidjelo iznio doskorašnji visoki funkcioner te stranke Vučurević, uticajem stranaca na stranačke odluke, nekretninama po inostranstvu, pijačarskom prodajom funkcija u PDP-u za 50.000 KM, proširenjem gradskog odbora u Bijeljini, koji je spao na nivo osrednjeg stola u kafani, oni neargumentovanom drekom pokušavaju kafanski trač-vokabular prenijeti na nivo lokalne politike. Sad bi i da prave većinu. Možda, ali poslije sljedećih izbora, kad za početak- pređu cenzus u Bijeljini.

Sreća u nesreći je što je njihov „značaj“ shvatio i Gradonačelnik, i pokazao to apsolutnim ignorisanjem mišljenja Slaviše Markovića i rukovodstva lokalnog PDP prilikom izbora novih kadrova u Gradsko groblje i Komunalac. Oni se više ni oko svojih kadrova ne pitaju. Gradonačelnik mlatara i njima i njihovim kadrovima, dok oni sve to ćutanjem tolerišu.

Markoviću i njegovoj političkoj tezgi sa bananama i kajsijama je očigledno istekao rok trajanja. Drekavci, očigledno, nikom više ne trebaju.