Sveta Vodica, naročito ona Bogojavljenska (koju narod uglavnom i nosi svojim domovima), može se čuvati neograničeno vreme.
Ma koliko je dugo čuvali, ona ne gubi svoju osvećujuću blagodat niti postaje podložna kvarenju. Ima u narodu porodica koje Bogojavljensku vodicu čuvaju po trideset i više godina, s tim što svake godine, od nove vodice, kada je donesu iz crkve, pomalo dodaju u flašu u kojoj drže staru vodicu.
No, glavno pitanje je „nakon jedne godine, kada stigne nova vodica, šta da se radi sa starom?
Odgovor na to pitanje, u crkvenim knjigama ne piše, niti ima bilo kakvo pisano naređenje u vezi toga. Ali zato postoji narodno predanje i običaj kojeg je crkva prećutno usvojila, te je isti stekao predanjsku vrednost, kao i mnoge druge stvari koje se putem predanja u Crkvi čuvaju.
Prema crkvenom učenju i narodnom verovanju, sveta vodica,naročito bogojavljenska, može se čuvati neograničeno dugo. Ona ne gubi svoju blagodat, niti se kvari, bez obzira na vreme koje je prošlo.
Po tom predanju, ako se bogojavljenska vodica ne iskoristi tokom godine, njen ostatak se, kada stigne nova, prosipa u bunar, reku ili zaliva cveće. Suština je da se sveta vodica vrati prirodi, na mesto gde neće biti izložena gaženju, nepoštovanju ili obesvećenju.
Veliki broj ljudi ovu vodu prospe u sudoperu ili sa sve flašom baci u đubre, što se prema ovom verovanju, smatra veoma lošim postupkom.
