Retka umetnička dela uspešno prolaze test vremena, a jedno od njih je svakako film Kwaidan reditelja Masakija Kobajašija.
Kwaidan je temeljno delo u žanru nadrealnih horora, što sugeriše i sam naslov – „kwaidan“ je arhaični izraz za „kaidan“, što u prevodu znači „priča o duhovima“. Ujedno je i formativno delo za japanske horore koje postavlja estetske temelje koje su kasnije proslavili moderni klasici poput filmova Krug (Ringu) i Kletva (Ju-on).
Kobajašijev film je antologija koja donosi četiri naizgled nepovezane priče, a zajedničko im je to što se njihovi protagonisti suočavaju s nadrealnim silama.
U prvoj priči mačevalac napušta suprugu zbog braka iz interesa, ali godinama kasnije, ispunjen kajanjem, vraća se svojoj pravoj ljubavi, ali sa zastrašujućim posledicama. Druga, verovatno i najpoznatija priča, prati mladog drvoseču koji susreće yuki-onnu, ženski snježnog duh iz japanskih narodnih priča, kojoj obeća da nikome neće spomenuti njihov susret.
Koreni u japanskom folkloru
Poput mnogih japanskih žanrovskih filmova, Kwaidan je duboko ukorenjen u nacionalnom folkloru, temeljen na zbirci mračnih priča Lafcadija Hearna. Kobayashi vešto koristi slike iz drevnih legendi: ženski duh u belom, snežne krajolike i dugu crnu kosu koja kao da ima sopstvenu volju – motiv koji će postati zaštitni znak osvetoljubivih duhova poput Sadako i Kayako.
Istovremeno, reditelj, koji je studirao filozofiju i istočnoazijsku umetnost, razvija sopstvene stilske alate kako bi prikazi duhova bili istovremeno zastrašujući i besprekorno elegantni, piše Collider.
Horor koji se uvlači pod kožu
Upravo u tome leži ključna razlika u odnosu na zapadnu horor tradiciju. Za razliku od filmova koji se oslanjaju na prepade i šokantne prizore, Kwaidan i njegovi duhovni nasljednici polako se uvlače pod kožu.
Kobayashi ne pokazuje direktno čega bismo se trebali da se bojimo, već strpljivo gradi napetost, stvarajući atmosferu nelagodnog iščekivanja neizbežne strave. Osećaj jeze i slutnje rađa se postupno, a ne iz iznenadnih šokova.
Ljudska nesavršenost u srcu strave
Iako vizualna estetika i muzika stvaraju utisak mračne bajke, u središtu priča ostaju prepoznatljivi ljudski problemi. Kobayashi je, posebno nakon sopstvenog iskustva u ratu, bio fasciniran temama ljudske nesavršenosti, korupcije i moralnih kompromisa.
Narodne priče poslužile su mu kao idealan medij za istraživanje tih motiva, jer se likovi u njima neprestano suočavaju s iskušenjima života, smrti i duhova. Zajednička nit koja povezuje sve priče jeste važnost preuzimanja odgovornosti za svoje postupke, reči i umetnost.
Film ima visoke ocene. Na Rotten Tomatoesu ima 91 odsto, a na IMDb-u 7.9/10.