Svake godine brojevi postaju sve sumorniji, ali, čini se, nikome od onih koji kroje našu sudbinu ne zatreperi ni trepavica. Dok demografi upozoravaju, a statistika urla, političari mirno listaju svoje planove za nove kabinete, javne nabavke i svježe uhlebljene partijske vojnike.
U Republici Srpskoj prošle godine rođeno je svega 9.227 djece, a umrlo 14.136 ljudi. Pet hiljada duša nestalo je u tišini, kao da ih nikada nije bilo. Za manje od decenije izgubili smo 175.000 stanovnika, a po prvi put smo pali ispod milion.
Odlazi nas hiljade godišnje, najčešće mladi, obrazovani i puni snova. Oni koji ostaju stare, umiru i ne ostavljaju potomke. Profesor Stevo Pašalić je objasnio da ni 17.000 rođenih godišnje ne bi bilo dovoljno za prostu reprodukciju. Mi nemamo ni upola od toga. Ali koga je briga za prostu reprodukciju kad je mnogo važnije ko će biti direktor vodovoda ili predsjednik nadzornog odbora?
A gdje je Ministarstvo porodice, omladine i sporta u cijeloj priči? Možda je zauzeto pripremom još jedne „strateške konferencije“ o podršci porodici, uz prigodne govore i fotografisanje za medije. Dok rodilišta zatvaraju vrata, a sela ostaju bez učenika, mi dobijamo saopštenja puna velikih riječi i malih djela. Pronatalitetna politika postoji samo na papiru, u formi predizbornih obećanja i jednokratnih pomoći koje traju koliko i naslov u dnevnim novinama. Za dugoročne mjere, za olakšice mladim porodicama, za stvarnu brigu, vremena i volje nema. Jer zaboga, „budžet je ograničen“. Međutim za nove službene automobile uvijek se nađe.
Ovo društvo, zarobljeno u prošlosti i kratkoročnim interesima, ponaša se kao raskalašni bogataš na brodu koji tone, pa još naručuje šampanjac. Političke elite, ušuškane u svoja izobilja, nisu zabrinute za budućnost jer njihova djeca svakako neće živjeti ovdje. Oni ne osjećaju potrebu da spasu ono što se spašava jer su odavno spakovali svoj plan B, u nekom bečkom ili beogradskom kvartu.
Ironija je u tome što sve te partije i lideri, koji danas tako strasno osvajaju i brane vlast, polako gube narod nad kojim će vladati. Uzalud vam funkcije i fotelje ako sutra ne bude bilo naroda kojem ćete držati govore. Neće vam trebati ni zastave ni himne kad nestanu oni koji ih podižu i pjevaju.
Zato, dok brojevi iz matičnih knjiga nestalih rastu, a rodilišta se gase, vrijedi postaviti jedno jednostavno pitanje: S kim ćete vladati kad nas više ne bude? Ili je možda to i plan, da ostanete sami, sa svojim privilegijama, na pustom ostrvu koje ste sami stvorili.
A do tada, živjeli. Uvozimo strane radnike, lajkujmo rođendane sedamdestogodišnjaka na društvenim mrežama i sačekajmo da nas zamijene neki drugi narodi, jer mi očigledno nemamo volje da sačuvamo sebe.
