Ako napadno ćutanje Dodikovog SNSD-a i njegovih koalicionih partnera donekle i može da se razume, jer vrana vrani oči ne vadi, distanciranje opozicionara, uz retke izuzetke, od studentskog bunta neshvatljivo je.
Kada je prije nekoliko godina Milorad Dodik u Narodnoj skupštini Republike Srpske neoprezno dao savjet tadašnjem poslaniku PDP-a Drašku Stanivukoviću, ni slutio nije da tada onima koji imaju uši govori kako da se politički ponašaju. Ako želiš pobijediti na izborima u Republici Srpskoj, rekao je tada nervozni Dodik agresivnom Stanivukoviću, moraš biti dobar sa Srbijom, sa crkvom i sa Rusijom. Na frekvenciji tih talasa rade gotovo svi politički aparati u Republici Srpskoj i zato je malo onih koji podržavaju studentske proteste u Srbiji.
Opasna podrška
Koliko je zapravo politički opasno podrža(va)ti studente u Srpskoj najbolje zna sada već bivši predsjednik Srpske demokratske stranke Milan Miličević. On je prije nekoliko mjeseci kratkom porukom podržao studente na društvenim mrežama, a nakon toga je na njega udarilo sve što je skupljeno s koca i konopca. Miličeviću je najprije suspendovan „nalog“ na BN televiziji koja je u vlasništvu Vlade Trišića i koja je godinama zapravo „opozicioni javni servis“, a nakon toga je uhapšen i tri dana držan u pritvoru. Mnogo je onih koji tvrde da se na lisicama koje su stavljene Miličeviću na ruke nalaze inicijali predsjednika Srbije.
Miličevićeva podrška je bila tiha, kratka i gotovo stidljiva, ali je barem bilo. Jedino još gradonačelnik Bijeljine i član Predsjedništva SDS-a Ljubiša Petrović i prvi čovjek Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović podržavaju proteste studenata i to bez ostatka. Predsjednik PDP-a i gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković ne želi da se miješa u „unutrašnje stvari druge zemlje“, dok je predsjednica Narodnog fronta Jelena Trivić otvoreno stala na stranu Aleksandra Vučića i njegovih naprednjačkih falangi.
„U svakoj demokratskoj zemlji protesti su legitimna i ustavna kategorija. Ali agenda ’krvave su vam ruke’ nije viđena do sada na političkoj sceni. U okviru te agende se crvenom bojom posipaju institucije Srbije, skidaju se srpske zastave, urliče se na sve što je srpsko, pa se tako urliče i na sve nas prekodrinske Srbe, jer smo po njima mi saučesnici tragedije u Novom Sadu. Srpske vlasti, koje je birao narod, izložene su ne samo linču nego očiglednoj želji odmetnutih grupa da izazovu nemire, sukobe, pa i građanski rat“, smatra Trivićeva.
Vukanović, sa druge strane, otvoreno podržava studente, piše o protestima na svom blogu, a nekoliko puta je, sa ostalim članovima Liste za pravdu i red, bio među onima koji su tražili da se u Srbiji kazne kriminal i korupcija. Njemu je svaki režim podjednako gadan – i Dodikov u Srpskoj, i Đukanovićev u Crnoj Gori, i Vučićev u Srbiji. Vukanovićeva deviza je jasna: sa režimom se ne pregovara, režim se ruši.
„U Republici Srpskoj vlada prava omerta kada su u pitanju studentski protesti u Srbiji. Na snazi je mafijaški zakon ćutanja. Većina studenata ćuti, većina profesora ćuti, ćuti i većina političara. Osim nas iz Liste za pravdu i red niko nije javno podržao proteste studenata. Svi se boje odmazde Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Osjećam veliko divljenje i poštovanje prema srpskim studentima i narodu koji je ustao poslije trinaest godina vladavine SNS-a i Vučića, koje su obilježile brojne afere, organizovani kriminal, nerasvijetljena ubistva, medijska manipulacija, tortura, pljačka javnih preduzeća i korupcija“, kazao je Vukanović.
Dodikov „deficit“
Čak i kada su opozicioni lideri zajedno, kao što je bio slučaj prije dva mjeseca prilikom dogovaranja zajedničkog nastupa u Sarajevu i eventualnog ulaska u državnu vlast nakon što presude Suda BiH Miloradu Dodiku, Vukanović je jedini koji će nedvosmisleno stati na stranu studenata u Srbiji. Ako napadno ćutanje Dodikovog SNSD-a i njegovih koalicionih partnera donekle i može da se razumije – jer vrana vrani oči ne vadi – distanciranje većine opozicionara od studentskog bunta je prosto neshvatljivo.
„Trećina opozicije o protestima ne misli ništa zato što nisu naviknuti da misle, trećina se plaši Vučićeve osvete, a trećina se nada kako će im upravo on pomoći da se domognu vlasti u Republici Srpskoj. Kod te trećine postoji snažno uvjerenje da niko ne može ući u Palatu Republike (sjedište predsjednika Srpske) ukoliko prije toga ne dobije odobrenje Beograda. Ti odnosi su toliko zamršeni i komplikovani da je kompletna lepeza grčkih heroja ne bi razdriješila. Sjetite se samo šta se govori i šta se piše kada se održavaju bili koji izbori u Srbiji i u Republici Srpskoj“, kaže novinar Dragan Maksimović.
Nazivajući proteste studenata „opasnim pokušajem destabilizacije“ Dodik relativizuje značaj protesta, a to otvara nekoliko ključnih pitanja: da li su Dodikove izjave iskrena podrška Vučiću ili odraz straha od prelivanja nezadovoljstva na Republiku Srpsku? Koliko su njegove poruke usmjerene ka kontroli unutrašnjeg nezadovoljstva kroz poznate priče o stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima? Dodiku je u ovom trenutku svaka pomoć više nego dobrodošla i ne postoji niti jedan promil šanse da on podrži studente na ulicama gradova i sela Srbije. Ma koliko ih izašlo, za njega će to uvijek biti „šačica nezadovoljnih“.
„Dodik nema strah te vrste, ali ima jedan drugi strah, a to su dugovi prema Vučiću. To možemo vidjeti i kroz masivni odliv uglja sa teritorije Republike Srpske u Srbiju. Energetski sektor Srpske je u kolapsu, termoelektrane su u velikim dugovima i više ne rade nego što rade, a ugalj koji se kopa u Republici Srpskoj odlazi za Srbiju. Dodik plaća dugove Vučiću na taj način. Nema tu nikakve političke ljubavi. To je isključivo korist kojom njih dvojica manipulišu i prelivaju kapital s jedne strane na drugu“, ističe predsjednik Udruženja „ReStart Srpska“ Stefan Blagić.
Jablanica uz studente
Banjalučki studenti su u kampusu Univerziteta u Banjoj Luci u nekoliko navrata organizovali mirne protesta koji su bili posvećeni studentskoj borbi u Srbiji. Na njihovim majicama i transparentima stajala su dva grada – Novi Sad i Jablanica koja je u oktobru prošle godine, zbog klizišta koje se pojavilo na nelegalnom kamenolomu i usljed obilnih padavina, razorane poplavama u kojima je život izgubilo 27 osoba. Na tim protestima je bilo glumaca, muzičara, poneki profesor, ali političara nije bilo.
„Naravno da nije bilo političara. Pa ko bi došao? I šta bi rekao? Devedeset i devet odsto njih bi bili izviždani. A i ne bi im bilo pravo kada bi se pojavila neka fotografija ili snimak na kojem se vidi da su uz studente. Ako je za većinu političara u Republici Srpskoj Dodik bog, onda je Vučić neko još veće božanstvo u koje ne smije da se dira. Nikome, naravno, ne pada na pamet da komentariše kako je taj isti Dodik tog istog Vučića u izbornoj kampanji Borisa Tadića nazivao političkim pobačajem“, podseća Maksimović.
Ako je Vukanović „plus“ na političkom magnetu Republike Srpske, onda je predsjednik Narodne skupštine RS i Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić – „minus“. Stevandić je, naime, prije nekoliko mjeseci posjetio „Ćacilend“ gdje se slikao sa „studentima koji žele da uče“, ali i sa penzionisanim pripadnicima Jedinice za specijalne operacije. Začin koji ovu čorbu čini bljutavijom nego što ona i bez njega jeste kaže da je Stevandić u Beograd došao dok je na snazi bila potjernica koju je Tužilaštvo BiH raspisalo za njim, Dodikom i premijerom Republike Srpske Radovanom Viškovićem.
Paralelna stvarnost
Jedan od učesnika prethodnih skupova podrške u Banjoj Luci je i advokat Aleksandar Jokić. On vjeruje da su protesti u Srbiji jasan pokazatelj da se društvo budi kada strah nestaje. Jokić kaže kako je svjestan da Banja Luka u protestima nije imala značajniju ulogu i da je razlog za to veliki strah koji vlada kod građana, te medijski mrak i medijska i politička hajka protiv studenata i protesta.
„Mi zaista živimo paralelnu stvarnost. Jedini zraci informacija o protestima mogu da se probiju do građana u Banjoj Luci preko internet medija i društvenih mreža. Skoro jednoglasna podrška vlastima u Srbiji od vlasti i opozicije iz Republike Srpske (svjetli izuzetak je Lista za pravdu i red Nebojše Vukanovića) građane su ostavili u još većem strahu, jer u slučaju pritisaka vlasti ne bi imao ko da stane iza njih – rekao je Jokić.
