Semberija i Majevica opraštaju se od Ratka Đurkovića, omiljenog čovjeka, vrsnog profesora, iskrenog rodoljuba i pravdoljuba, časnog funkcionera, ljevičara u doslovnom smislu riječi, humaniste za nezaborav. Ratko se upokojio u bijeljinskoj bolnici u 83 godini.
Opijelo i sahrana će se obaviti u ponedjeljak 12 januara u Hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Donjoj Trnovi sa početkom u 13.00 sati.
Rođen je u Donjoj Trnovi, koju je mnogo volio kao i njenu istorijsku ulogu i redovno je bio među ključnim organizatorima dvadesetsdmojulskih svečanosti. Završio je Pedagošku akdemiju i Tehnološki fakultet. Bio je legendarni profesor i nastavnik, direktor Srednje škole u Ugljeviku, Radničkog univerziteta. Obavljao je visoke dužnosti u lokalnoj administraciji, ovdašnjim preduzećima. Nosilac je najviših ugljevičkih uzdarja i Medalje zasluga za narod za zasluge u Odbrambeno-otadžbinskom ratu. U dva mandata je bio na čelu opštine Ugljevik. Ostaće upamćen kao član Predsjedništva SUBNOR RS i predsjednik Skupštine Subnor u Ugljeviku.
Ko god ga je, ikad, sreo zavolio bi ga svim srcem, jer je, u svakom kontaktu, na samo njenu svojstven način pokazivao poštovanje, osjećaj za razumijevanje i pažnju. Sva njegova riječ bila je puna topline, mudrosti i znanja i uvijek izrečena blago, nenametljivo, skromno.
-Ljudina u ratu i miru, čovjek o časti -govorio je, svojevremeno, o Ratku njegov saborac i poštovalac, rano upokojeni inženjer Blagoje Josipović iz Bogutovog Sela.
-Ratkova duša nas je je grijala i dizala i kad je bilo najteže i od metka i od granate i od gladi i od svakojakih nepravdi. Za njega je čovjek imao najveći „čin“.
Pregrmio sve i svašta u ratu i miru, ali je uvijek ostao stamen i dostojanstven. Imao je snage i u poznim godinama da, pred sudom, pokaže, dokaže kao i svi svjedoci, da je mnogo iznad mnogih koji „dijele pravdu“ za koju se, više za druge, manje za sebe, vazda borio, ne dijeleći ljude ni po čemu. Niko se nije ni pokajao što je Ratko morao i kroz to da prođe, što svjedoči o drugima, a nikad o njemu.
Za njega je porodica bila vazda svetinja i bio je ponosan na svoju suprugu, svoju čeljad koja ga slijede na najbolji mogući način, što ga je radovalo do posljednjeg daha. Životom je svjedočio da nije lako, ali da je najljepše biti čovjek.
