Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas proslavljaju Badnji dan, pripremajući se za Božić, najradosniji hrišćanski praznik.
To je posljednji dan božićnog posta, kojim se vjernici pripremaju za proslavu Božića kojim se slavi rođenje Isusa Hrista.Badnji dan i Božić su nerazdvojni ne samo zato što dolaze jedan poslije drugog, već i zato što se dopunjavaju shvatanjima i običajima koje narod vezuje za njih.
Narodni običaji oko Badnjeg dana su dosta stari i do danas se dosta njih izgubilo ili zaboravilo, u različitim krajevima običaji se znaju razlikovati u nekim elementima, ali i pored toga ipak postoji dosta zajedničkih običaja koji su vrlo slični.
Čim svane, loži se vatra i pristavlja se pečenica, a žene u kući mijese božićne kolače, torte, pripremajući trpezu za Božić. Badnjim dan ujedno je posljednji dan Božićnog posta, a večera je kod pravoslavaca posna. Sastoji se uglavnom od prebranca, ribe, kiselog kupusa, krompir salate, turšije, a može se zasladiti posnom pitom, suvim voćem i orašastim plodovima.
Rano ujutru, domaćini odlaze po badnjak, da bi ga večeras unijeli u kuću, što označava početak božićne svetkovine. Bira se obično mlad i prav cerić, a ako nema cerića, može i hrast. Stablo cerića treba da bude toliko, da ga domaćin na ramenu može donijeti kući. Kada odabere odgovarajuće drvo, domaćin se okrene istoku, tri puta se prekrsti, pomene Boga, svoju slavu i sutrašnji praznik, uzima sjekiru u ruke i siječe badnjak.
Po narodnom vjerovanju, badnjak se mora posjeći sa tri snažna udarca. Što sjekira od tri puta ne presječe, dovršava se lomljenjem ili uvrtanjem.
Kad se badnjak donese kući, uspravi se uz kuću, pored ulaznih vrata, gde stoji do uveče. Uveče domaćin unosi badnjak i slamu u kuću. Najpre pokuca na vrata, a kada ukućani pitaju – ko je, on odgovara – badnjak vam dolazi u kuću. Nakon toga, domaćica otvara i obraćajući se badnjaku govori – dobro veče, badnjače. Domaćin stupajući desnom nogom preko praga unosi badnjak u kuću i pozdravlja ukućane riječima – srećno vam Badnje veče, na šta ga ukućani otpozdravljaju s – Bog ti dobro dao i sreće imao, dok ga domaćica dočekuje sipajući po njemu žito iz sita.
Tokom Badnjeg dana domaćica u jedno sito stavi sve vrste žitarica, suvih šljiva, oraha i jabuka i to sve stoji u vrhu stola gdje se večera. Negdje sito stave pod sto, a u nekim mjestima i kod ognjišta, a tim žitom se posipa badnjak, slama i polažajnik.
Nakon unošenja badnjaka, domaćin ili domaćica unose slamu i raznose je po cijeloj kući, a posebno na mjesto gdje će biti postavljena večera. Poslije Božića, tačnije na treći dan Božića, odnosno na Svetog Stefana, ova slama se nosi u obor, štalu ili ambar, a njome su ljudi ranije obavijali voćke da bi bolje rodile.
Slama je simbol slame u kojoj se rodio Isus, a u njoj domaćica sakrije slatkiše i poklone za djecu koja ih traže kroz “pijukanje” kao pilići, što simbolizuje roditeljsku ljubav, odnosno ljubav Hrista prema ljudskom rodu.
Badnjak se cjeliva, maže medom i stavlja na ognjište, a nakon toga se prema njemu treba ponašati kao prema živom biću, odnosno kititi ga zelenim granama, ljubiti, ali i prelivati vinom, posipati žitom. Djeca džaraju vatru, odnosno grančicama raspaljuju i čačkaju vatru izazivajući pregršt varnica i iskri govoreći – koliko iskrica, toliko parica, pilića, košnica…, nabrajajući svu stoku i druge životinje čije se blagostanje priželjkuje.
Nakon toga domaćin okadi cijeli kuću i večeru, zapali svijeću i pristupa se večeri.
Od Badnjeg dana do završetka božićnih praznika, prema vjerovanju, da bi ukućani imali zdravlja, sreće i napretka, ne smije da se čuje svađa i svi poslovi trebalo bi da se obavljaju u tišini.
Na Badnji dan se, prema pravoslavnom običaju, vraćaju svi dugovi i sve pozajmljene stvari. Takođe, ni od koga se ne uzima i ne daje zajam ili bilo šta iz kuće, pa makar to bile i najbanalnije stvari kao što su brašno, šećer, jaja.
