Cilj nam je da nekad u budućnosti obavljamo transplantaciju srca, no to zahtijeva rekonstrukciju cijelog zdravstvenog sistema.
Trebaće vremena za to, ali to nije tako daleko kako se čini, jer ako nastavimo ovim tempom, mislim da možemo uraditi mnogo, rekao je u intervjuu za „Nezavisne novine“ Nikola Šobot, načelnik Klinike za kardiohirurgiju UKC RS.
Između ostalog, istakao je da su u ove dvije godine postigli mnogo i da je izuzetno ponosan na to što su prošle sedmice dostigli cilj koji su sebi zacrtali, a to je 10 operacija sedmično.
NN: Dvije godine su se navršile od otvaranja Klinike za kardiohirurgiju UKC RS. Šta je sve urađeno u tom periodu, da li ste postigli zacrtane ciljeve, odnosno da li su ispunjena prvobitna očekivanja?
ŠOBOT: Mi već dvije godine intenzivno radimo. Svaki početak je težak, a mi smo počeli bojažljivo i stidljivo, prije svega, vodeći računa o sigurnosti operacije i pacijenata.
Međutim, u ove dvije godine postigli smo mnogo i ja sam izuzetno ponosan na to što smo prošle sedmice dostigli cilj koji smo zacrtali kad smo počinjali, a to je 10 operacije sedmično.
Postoje regionalni centri koji toliko operacija ne urade za mjesec dana.
Rasli smo eksponencijalno, a ono što je bitno naglasiti jeste da smo u ove dvije godine pokrili kompletnu kardiovaskularnu patologiju, u smislu operacije kardio i hirurgije, što uključuje hiruršku revaskularizaciju miokarda, odnosno bajpas hirurgiju, uključujući venske i arterijske graftove, kompletnu arterijsku revaskularizaciju. Pored toga, uradili smo sve iz oblasti valvularne bolesti srca, odnosno zamjene i rekonstrukcije srčanih zalistaka, a takođe i kombinovane procedure, bajpas hirurgije i valvularne hirurgije, kompletnu hirurgiju aorte, a ono što je veoma bitno jeste da smo pokrenuli hitni program, tj. počeli smo da radimo disekcije aorte, koje su ozbiljno i teško stanje, gdje je u najboljem slučaju, smrtnost 50 odsto, a ako se ne operiše kroz 48 sati, smrtnost je i 100 odsto.
Upravo je to dalo smisao kardiohirurgiji, jer je ozbiljan broj naših pacijenata u toku transporta ka drugim centrima, nažalost, umirao. Svi naši pacijenti koji su ovdje operisani izašli su iz sale i preživjeli. Kao šlag na tortu je ovaj minimalno invazivni program koji smo pokrenuli u saradnji sa Institutom za kardiovaskularne bolesti Sremska Kamenica.
NN: Koje su prednosti pomenutog novog i inovativnog zahvata, odnosno minimalno invazivnog programa, koji je zaživio na Klinici za kardiohirugiju?
ŠOBOT: Kardiohirurgija je veoma zahtjevna jer je jedina oblast hirurgije u kojoj morate imati ekstrakorporalnu cirkulaciju, odnosno mašinu koja zamjenjuje rad srca i pluća tokom operacije.
Srce je organ koji se kreće i da biste ga operisali, morate ga zaustaviti, a to je vrlo kompleksno.
Cijela kardiohirurgija se zasnivala na tome da se radi totalna stenotomija, odnosno da se u potpunosti otvori grudni koš da bi se pristupilo srcu.
To je veoma teška operacija, koja zahtijeva duži oporavak, što je izuzetno traumatska procedura za grudni koš, a u principu, prepilate testerom grudni koš, dok je minimalno invazivna kardiohirurgija, odnosno endoskopska kardiohirurgija, nešto što je apsolutni trend u svijetu, gdje se kroz mali rez posebnim instrumentima operiše srce, kroz rezove od nekoliko centimetara, da bi se izbjegla trauma na grudni koš. Pacijenti se brže oporavljaju, mobilišu se isti dan ili sutradan nakon operacije, te poslije tri-četiri dana idu kući, što su fantastični rezultati.
Problem je što je tehnički veoma zahtjevna, mora biti iskusan hirurg, a zahtijeva ozbiljno znanje i vještinu, ali i kompletan sistem koji to prati, drugačija je i anestezija, te kardiološka njega tih bolesnika, koji se moraju dobro selektovati, jer zahtijeva ljude sa ozbiljnim iskustvom. Upravo je zato značaj u dolasku profesora Fahrada Bahtjarija, jer kad učite od najboljih, pretpostavka je da učite kako treba.
NN: Koliko je potrebno vremena i edukacija da bi klinika koju Vi vodite dobila jednog takvog stručnjaka, koji bi mogao obavljati izuzetno zahtjevne operacije?
ŠOBOT: Da bismo dobili samostalnog kardiohirurga, potrebno je minimalno 10 do 12 godina edukacije poslije medicinskog fakulteta, i to samo da bi mogao sam konvencionalno da operiše lagane slučajeve.
To je proces koji zaista dugo traje i koji se ne forsira, jer bilo kakvo forsiranje ugrožava pacijente.
Meni je bitno da smo pokrenuli proces kroz gostujući kadar, odnosno najbolje stručnjake na svijetu, a onog momenta kad se stvore uslovi da samostalno preuzmemo, naravno da ćemo procijeniti kada je sigurno, kako za naše pacijente, tako i za naše hirurge.
To je usluga koju planiramo imati i razvijati, a kako se u svijetu budu kretali trendovi, tako će i kod nas.
I dalje je konvencijalna kardiohirurgija dominantno prisutna, i to u oko 85 odsto slučajeva. Biraćemo pacijente za koje je bitno da se operišu minimalno invazivnom metodom, jer ako imate pacijenta koji je pokretan, veoma je bitno da ga možete odmah podići, odnosno da bude manja trauma na grudni koš.
NN: Da li se to odnosi i na mlađe pacijente?
ŠOBOT: Ova metoda je prevashodno namijenjena mlađim pacijentima, da bi se sačuvala radna sposobnost i da bi bila manja trauma na grudni koš, a oni se i bolje oporavljaju. Uglavnom, sad radimo mlađe pacijente minimalno invazivno, s tim da ima i dio starije populacije, koja vrlo teško podnosi traumu na grudni koš, gdje je isto tako prihvatljiva minimalno invazivna kardiohirurgija.
NN: Nedavno ste nabavili i najsavremeniji aparat, koji vam omogućava da se lakše pripremite za operacije. Koji su budući planovi za unapređenje rada klinike, koje ciljeve ste stavili pred sebe?
ŠOBOT: Što se tiče Kliničkog centra i opreme, mi smo tu na najvišem nivou, što su potvrdile i kolege koje dolaze iz evropskih bolnica.
Taj ultrazvučni aparat nam omogućava da se dobro pripremimo za operaciju, jer imamo fantastične slike i vidimo tačno o kojoj patologiji se radi te možemo da procijenimo srce pacijenta na najadekvatniji način.
Što se tiče daljeg razvijanja, naravno da su planovi pred nama. Ono što ostaje u perspektivi je hibridna sala za kardiohirurgiju, a mi ćemo kombinovati minimalno invazivnu hirurgiju sa interventom kardiologijom, te nam ostaje tretman srčane slabosti i, naravno, transplantacija srca, kao jedan korak koji je finalni u cijelom ovom procesu.
Cilj nam je da nekad u budućnosti obavljamo transplantaciju srca, ali to zahtijeva rekonstrukciju cijelog zdravstvenog sistema. Trebaće vremena za to, ali to nije tako daleko kako se čini, jer, ako nastavimo ovim tempom, mislim da možemo uraditi mnogo.
U svakom slučaju, trudimo se da budemo u skladu sa svjetskim trendovima i pravcima u kardiohirurgiji. I ranije sam objašnjavao da dobijanjem kardiohirurgije, kao da ste dobili ogromnu novu sobu, u kojoj je ranije bio mrak i vi sad polako unosite namještaj.
Mi se trudimo da to bude novi namještaj i da tu sobu napunimo kako treba. Gledamo da se povežemo što više, svi naši ljekari su na višegodišnjim edukacijama.
Trenutno imamo jednog kardiohirurga koji je završio, ali imamo pet mladih kardiohirurga koji su na edukaciji, šest anesteziologa, kardiologe, odnosno jedan kompletan kadar.
NN: Šta biste preporučili pacijentima, sa Vaše tačke gledišta, zašto je bitno da idu na preventivne preglede?
ŠOBOT: Nažalost, što više mi operišemo, to je veći pokazatelj da u polju prevencije propuštamo stvari. Mi smo zadnja stepenica u liječenju kardiovaskularnih bolesnika i svaki pacijent koji ne dođe kod nas znači da smo uspjeli na nekom drugom polju, da li na polju preventivne medicine ili na primarnom nivou, na kardiologiji… Kardiohirurgija je zadnji korak, to su životno ugroženi pacijenti koji se operišu zato što moraju, jer inače bez operacije neće preživjeti duži period, tako da bih ja bio najsrećniji da nemamo operacije, ali sigurno da se može na polju prevencije mnogo toga uraditi.
Mi se trudimo, kroz Udruženje kardiologa, kroz te preventivne mjere da sugerišemo pacijentima šta mogu na vrijeme uraditi za svoje zdravlje da se ne bismo sreli na kardiohirurgiji, što kroz promjenu životnih navika, što kroz preventivne preglede…
