U godinama kada dječija srca trebaju biti ispunjena igrom i radošću, jedan četrnaestogodišnji dječak suočio se s nečim što nijedno dijete ne bi smjelo – sa smrću, terorom i sudbinom svoga sela. To je bila 1994. godina, vrijeme kada su ratni vjetrovi lomili mirna ognjišta Mezgraje, malog mjesta koje je, pod najezdom nasilja, postalo bojno polje borbe za opstanak.
Na pragu jedne kuće, u trenutku koji je trajao vječnost, stajao je on, dječak s nevinim licem, ali hrabrošću većom od mora. Ispred njega, naoružani neprijatelj, opasnost koja je prijetila da proguta sve što je volio – porodicu, prijatelje, domovinu. Njegove ruke, koje su do tada poznavale samo knjige, loptu i dječje igre, tog trenutka držale su sudbinu čitavog sela.
Strah nije postojao u njegovim očima, samo odlučnost. U jednom jedinom potezu, mladi junak, prepun ljubavi prema svome domu, zaustavio je zlo. Pucao je ne zato što je htio, nego zato što je morao. Likvidirao je naoružanog napadača, a taj hitac odjeknuo je poput oluje koja je sklonila tamne oblake s neba Mezgraje.
U trenucima kada su odrasli bili skrhani težinom rata, dječak je postao zaštitnik sela, dijete koje je odraslo prije vremena, junak čije je srce bilo veće od njegovih godina. Njegova hrabrost spasila je stotine života, a njegovo ime postalo je simbolom onih koji su, i u najtežim trenucima, ostali uspravni, neustrašivi i odani.
Mezgraja ga nikada neće zaboraviti. Na tom pragu, gdje je stajao kao posljednja linija odbrane, iznikla je priča o ljubavi prema zavičaju, o djetetu koje je, iako samo jedno, postalo heroj cijelog jednog naroda. Taj hrabri dječak, danas čovjek sjećanja, zauvijek će ostati svjetionik svima koji traže nadu u najmračnijim trenucima.
Njegovo djelo nije bilo samo čin odbrane. To je bio čin ljubavi prema životu, vjeri i domovini, podsjećanje da heroji žive među nama, često skriveni u naizgled običnim životima, spremni da, kad dođe vrijeme, pokažu veličinu svoje duše.
Mladen Stojanović
