Seljakluk, krkanluk, Petar Kočić bi se prevrtao u grobu da vidi šta se radi. Ovo su samo neki od uobičajenih komentara na vijesti o dešavanjima na Kočićevom zboru. Da li je u pitanju istinska zabrinutost za „prave vrijednosti“, ili obično licemjerstvo?
Fotografije i snimci sa prethodnih zborovanja na Manjači govore više od hiljadu riječi. A i brojke su ubjedljive. Da li će ove godine biti drugačije? Da li će se na Kočićevom zboru desiti kulturna revolucija?
Vidjećemo to za 2 nedjelje, ali s obzirom na borbu Vlade RS i Grada Banjaluka za organizaciju zbora, koja se, sve u svemu, svodi na bitku za zemljište, na kojem će biti postavljeni šatori, odgovor se da naslutiti.
Dakle, zborovanje u Stričićima, rodnom mjestu pisca i narodnog tribuna Petra Kočića, održava se već skoro šest decenija i uvijek je to bio opštenarodni događaj.
Od 1966. godine, kada je, u doba SFRJ, održan prvi Kočićev zbor, utemeljen u znak sjećanja na 50. godišnjicu smrti Petra Kočića, zbor su uvijek pratile 3 stvari: bodljavina bikova, govori političara i narodno veselje.
Istina šezdesetih, pa i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada su parking na zborištu preplavile kolone “fića”, narod se veselio mnogo skromnije. Ali, i tada su zborači čekali da “političari odvergalju svoje”, pa da se prepuste uživanju.
A kultura? Manifestacija je od početka zamišljena kao praznik kulture, ali…
Kako je ranije za Srpskainfo svjedočila hroničarka Kočićevog zbora, penzionisana nastavnica sa Manjače Grozda Regodić, sve ove godine jedini kulturni događaj, koji bi publika masovno pratila i nagradila aplauzom, bio je monolog Davida Štrpca iz čuvene Kočićeve komedije “Jazavac pred sudom”.
Od 1966. godine do danas ipak se mnogo toga promijenilo. Muzika je bivala sve glasnija, šatori sve puniji, a prodaja alkohola i pečene jagnjetine sve masovnija. Uz to, zborači više ne čekaju da političari “odverglaju svoje” nego ih prate i ajfonima snimaju kao prave rialiti zvijezde. Što oni i jesu.
Ali, da se okanemo “dobrih starih vremena” i vidimo šta se to dešavalo posljednjih godina. Prošlogodišnji Kočićev zbor je oborio sve rekorde. Zborište je za 2 dana vikenda posjetilo, prema zvaničnim informacijama policije, 71.000 ljudi. Nezvanično, bilo ih je više od 80.000.
Ipak, u gradskom šatoru “Kod Jablana” okupilo se tek stotinak posjetilaca. Možda mudre riječi književnika, izvornu muziku i rukotvorine mladih vezilja zmijanskog veza ne bi popratilo ni toliko zborača da nije bilo “posebnih okolnosti”.
Prvo, za trajanja zvaničnog programa je, po naredbi, isključena je muzika pod svim drugim šatorima. Uz to, pred gradskim šatorom se točilo džabno pivo, a u šatoru se dijelila gratis čorba i druge đakonije.
– Tamo pod drugim šatorima kila pečenja 60 KM, a ovdje dobiješ komplet ručak džaba – prokomentarisao je jedan posjetilac.
I ranijih godina, na dodjeli književne nagrada Petar Kočić i u muzeju Kočićevo ognjište okupilo bi se maksimum pedesetak posjetilaca.
Većini je važnije bilo lumpovanje pod šatorima i bodljavina bikova. Uostalom, i organizatori su pratili taj trend. Godinama je bik pobjednik na “koridi” Kočićevog zbora dobijao nagradu od 5.000 KM, a književnik koji zbog izuzetnog doprinosa srpskom jeziku i kulturi zavrijedi Kočićevu nagradu, skoro duplo manje: 3.000 KM.
Ove godine je laureat Matija Bećković, koji će prvi u istoriji dobiti čitavih 5.000 KM. Organizatori su ponosno objavili da je novčani iznos Kočićeve nagrade povećan.
Dakle, pisci su stigli bikove? Vidjećemo da li će i nagrada za titulu Jablan biti povećana.
Ozbiljne pare na Kočićevom zboru obrću samo šatordžije, najtraženiji pjevači i najuspješniji uzagajivači bikova, ali i oni koji se, na neformalnoj kladionici, klade u svoje favorite – rogonje.
Najuspješniji među njima za 2 dana zbora zarade hiljade, pa i desetine hiljada evra. Zašto? Zato što narod to voli.
Ne treba biti bog zna kakav analitičar, pa odokativnom metodom procijeniti da su najveće atrakcije zbora, koje okupljaju najviše zborača: pjesma Baje Malog Knindže, Sinova Manjače i Milorada Dodika, pa onda bodljavina bikova, pa Zmaj od Šipova.
Čim se neokupani samozvani Zmaj pojavi na zborištu oko njega se sjate zborači. Više je onih koji se slikaju bratski cmaču sa Zmajem, nego posjetilaca svih kulturnih priredbi zajedno.
Uostalom, da zboračke prilike nisu upravo takve kakve jesu, ne bi se Milorad Dodik i Draško Stanivuković “otimali” za mikrofon.
Kao što je vascijelom svijetu poznato, Dodik svake godine pjeva pod šatorom, a Stanivuković se lani mikrofona latio na bukalištu, što će reći na borilištu bikova, da bi, sa kaubojskim šeširom na glavi, komentarisao bodljavinu.
Ove godine su izbori. Tek će se zakuvati. A kultura? Pa dobro, biće i te kulture, kome je do toga.
