Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas praznuju Prepodobnu mati Paraskevu, Svetu Petku. Ovaj praznik je u kalendaru obilježen crvenim slovom i mnoge porodice ga praznuju kao krsnu slavu.
Ova slavna svetiteljka bila je porujeklom Srpkinja, rođena u Epivatu, blizu Carigrada u 10. vijeku. Njeni roditelji su bili imućni i pobožni, pa su svoju djecu Petku i njenog brata Jeftimija, vaspitavali u bogougađanju i vrlinama. Njen brat je postao monah, potom episkop Maditski i njegov spomen praznuje se 5. maja.
Po smrti roditelja, djevica Paraskeva, je napustila roditeljski dom i zamonašila se u Carigradu, gdje se predavala sve revnosnijem podvižničkom životu. Posle pet godina provedenih u iraklijskom predgrađu pri crkvi Pokrova Presvete Bogorodice, otputovala je u Jerusalim da se pokloni svetim mjestima i vođena ognjenom ljubavlju prema Gospodu, nastanila se u Jordanskoj pustinji. Koji jezik može da opiše njene trudove i podvige u pustinji tokom 40 godina, kojima se upodobila proroku Božijem Iliji i Krstitelju Gospodnjem Jovanu…
U ženskom tjelu, u surovosti pustinje, mužastveno je ugodila Gospodu i zadobila dar čudotvorenja.Kad je došlo vrijeme, javio joj se anđeo Gospodnji na noćnoj molitvi i objavio da treba da se vrati u svoje otačastvo i tamo preda duh svoj Gospodu. Pokorivši se nebeskoj volji, ona pohrli najpre u Carigrad da se pokloni svojoj zaštitnici, Vlahernskoj Bogorodici, a zatim se vrati u Epivat, gde je više niko nije pamtio. Nastavila je da se podvizava hodeći poljima i brdima svoga zavičaja još dvije godine. Moleći se svim srcem za sav svijet, ona predade duh svoj Bogu i dobri ljudi je sahraniše kao strankinju, ne na groblju, već gdje je smrt zatekla, u jednom polju blizu mora.
Tajnu njene svetosti Bog je otkrio ljudima mnogo godina kasnije. Blizu groba svetiteljke sahranili su nekog mornara i tom prilikom našli netruležno telo u zemlji, ali ne obrativši potrebnu pažnju na to, tijelo ponovo zakopaše. Među prisutnima bio je i neki hristoljubivi Georgije i on noću u snu imade čudesno viđenje- Carica sjedi na presvjetlom prestolu i mnoštvo svetlih vojnika oko nje, koja poručuje da pohitaju i izvade iz zemlje mošti koje su našli blizu morske obale. Isto viđenje ugleda i neka blagočestiva žena Jeftimija. Čuvši za čudesno javljanje, blagočestivi narod sa svijećama i pojanjem, svečano sa sveštenstvom nađoše mošti Prepodobne Paraskeve kao skupocjeno blago i položiše u crkvi Svetih Apostola u Epivatu. Od tada do danas, mošti Svete Petke toče iscjeljenja slijepim, oduzetim i đavoimanim, bolesnim i svim ožalošćenim…
Upokojila se u prvoj polovini 11. veka.
U djelu „Opis kako je Prepodobna Paraskeva prenesena u srpsku zemlju“, srednjevekovnog književnika Grigorija Camblaka, biografa Stefana Lazarevića, imamo opis kako je kneginja Milica 1398. godine izmolila od sultana Bajazita da prenese mošti Svete Petke iz Vidina u Srbiju. Tu nalazimo pretpostavku da su mošti privremeno bile smještene u manastirsku crkvu naseobine sinaita, blizu vidinskog druma, na tri sata od Parakinovog broda, da bi potom počivale u crkvi Lazarici u Kruševcu do 1404. godine. Kada je despot Stefan 1404. godine Beograd proglasio prestonicom, prenio je i mošti Svete Petke u Beograd, prvo u Uspensku crkvu, a 1417. godine u kapelu posvećenu Svetoj Petki na Kalemegdanu. U kapeli je potekao čudotvorni izvor iscjeliteljske vode, koji postoji i danas.
U Beogradu su mošti ostale do 1521. godine kada su u pohodu sultana Sulejmana ponovo vraćene u Carigrad.
Konačno, 1641. godine mošti Svete Petke prenesene su u rumunski grad Jaši, u crkvu Sveta Tri Jerarha, gde se i do danas nalaze.
