„Mnogo nam fali mama!” – gubitak majke, požar, poplava, sječenje struje… Nema šta nije pogodilo Đurašinoviće!

„Ništa više nije kao prije, od kad majke nema teže je sve. Mnogo nam nedostaje”, poručili su Nenad (14), Stefan (13) i Dragan (11), dječaci koji dane provode učeći, igrajući fudbal i nadničeći sa ocem.

Majka Biljana preminula je prije nekoliko godina od posljedica korona virusa. Nedostatak njene ženske ruke vidljiv je na svakom koraku trošnog doma porodice Đurašinović koji se nalazi u selu Donje Vodičevo kod Novog Grada, mjesta gdje se spajaju rijeke Una i Sana, odnosno planine Grmeč i Kozara.

„Takva nas je sudbina zadesila, ostadoše mi djeca sam da ih hranim, da radim za njih i guram dalje. Nikako nisu podnijeli njen gubitak. Teško je i meni, a kamoli njima. Pokojna supruga i ja podigli smo sedmoro djece, ali starija, Bogu hvala, pođoše svojim putem”, ispričao je samohrani otac Rajko.

Rajko je borac prve kategorije Vojske Republike Srpske, u ratu je učestvovao četiri godine. Iako prima borački dodatak i skromnu pomoć, prinuđen je, da bi preživjeli, stalno da nadniči. I to sa djecom!

„Momci rade sve, nemam šta reći za njih. Iako su još u osnovnoj školi, idu svuda sa mnom. Neće, ipak, niko da ih plati kao mene. Ako ja uzmem 50 maraka, njima dadnu po 20. Ali eto, borimo se. Držimo ovce i svinje, obrađujemo zemlju. Bar gladni da nismo”, dodaje Rajko.

Da nesreća na nesreću ide dokazuje i njihov slučaj. Osim gubitka majke i supruge, suočili su se i sa vatrenom stihijom koja je progutala maltene sve što su imali, primoravši ih od nule da krenu. Povrh svega, već godinu dana su bez struje zbog duga.

„Ubi nas vlaga. I voda kad krene odozgo sa brda ne može je zaustaviti ništa, kad uđe bude i 10 santimetara vode u kući. Izbacujemo je onda kako znamo i umijemo, ali baš je loše unutra. Prije neki dan nam je i ovaj nesretni grad uništio kukuruz, zob i baštu. Od kad nema struje još je teže. Ne možemo upaliti ni frižider, ni mašinu, ni televizor, makar fudbal da gledamo”, rekao je četrnaestogodišnji i prerano odrasli Nenad.

Upitali smo mlađe Đurašinoviće i kako izgleda jedan njihov uobičajeni dan:

„Ujutru idemo u školu, pa kad se vratimo pomognemo tati oko kuće i spremanja hrane. Onda idemo kod jednog čovjeka da radimo. Sva trojica i treniramo fudbal, a da imamo loptu i ovdje bismo igrali kad god možemo. San nam je da budemo fudbaleri kao što je Dušan Tadić, moj omiljeni igrač”, odgovorio je trinaestogodišnji Stefan.

Domaćin Rajko priznaje da bude nekada da zafali, ali nikad djeci, samo njemu.

„Bude mi jako žao što nisam u prilici da im pružim uslove, ali tako je kako je. Njima najviše majka fali, to pod broj jedan. A pod broj dva, fali malo kuća da se sredi, da imaju gdje da legnu, ništa drugo. Samo oni da nešto imaju, a ja sam svoje, što se kaže, završio. Nadam se boljemu, pa ćemo videti. Kako Bog dragi da.”

Porodica Đurašinović zasigurno, nakon svih muka, zaslužuje podršku svih nas. Humanitarna organizacija Srbi za Srbe vas zato poziva da nam pomognete da ovoj djeci obezbijedimo tople i mirišljave sobe, suvu i toplu kuću i, povrh svega, ljepše i srećnije djetinjstvo. Vaša mala donacija, njima će značiti mnogo!