Srbija se sprema za još jedan Vidovdan. Hiljade mladih, studenata, profesora, građana najavljuju dolazak u Beograd. Na drugoj strani, (sami su nas podijelili) vlast je u panici. Ne zbog protesta, već zbog istine. Ne treba se penjati na Kalemegdan, vidi se golim okom.
U režiranim programima Pinka, u naslovima Informera, jeziku koji više ne poznaje granice stida, naša mladost koja dižu glas za slobodu sada su ustaše i teroristi. Djeca Srbije. Naši sinovi i kćerke. Oni koji uče, rade, sanjaju. Oni koji ne žele da budu robovi jednog čovjeka i njegove propagande.
Vučić je kaže odlučio da za Vidovdan brani Srbiju. Od koga? Od studenata. Od profesora. Od naroda.
Ali šta brani? Brani ono što je već prodao.
Potpisao je Briselski sporazum. Pristao na Ohridski, makar usmeno. Prepustio Kurtiju KiM na tacni. I sada, kada se javnost budi, kada narod traži odgovornost, on govori da neko hoće da sruši državu. Za druge kriminalne radnje, gradnju Nacionalnog stadiona za milijardu evra, Cvijana, nadstrešnicu u Novom Sadu, ova kolumna nema toliko mjesta,
Paradoks je potpun. Čovjek koji je izdao svaki državni interes sada se predstavlja kao čuvar države. On, koji je podijelio narod, opljačkao institucije, ugasio medije i pravdu, sada glumi svetog Savu u direktnoj korespodenciji s Bogom. Porfirije mu sa strane samo dobacuje, jer pred Gospoda ne smije.
Vučić nema granicu srama. Kroz medije koje finansira, kojima rukovode ljudi bez dostojanstva i pamćenja, raspiruje mržnju. Kako čovjek koji radi na Informeru može da kaže da su srpska djeca ustaše? Kakav um, kakvu savjest moraš da nemaš da bi za platu pristao da truješ cijelu naciju?
Ako su naša djeca ustaše, ako su naši studenti teroristi, znači da smo svi mi, kao društvo, poraženi. Onda više nemamo državu. Imamo laž. Imamo strah. Imamo Vučića.
Ali Srbija nije Vučić. Srbija je u tim mladim ljudima koji ne kleče. U onima koji neće ćutati. Koji ne pristaju da budu neprijatelji sopstvene zemlje samo zato što drugačije misle.
Vidovdan nije njegov. Vidovdan je naš. A na Vidovdan se ne ćuti.
