Naizgled obična zgrada. Siva fasada, nekoliko spratova, bicikl naslonjen na zid, natpis „Recepcija“. Međutim, iza ovih zidova, čitava jedna generacija koja je pobjegla. Ovdje, u studentskom domu u Mariboru, živi sedamdeset mladih ljudi iz Bijeljine. Sedamdeset sudbina koje su izabrale obrazovanje, red, sistem i znanje, umjesto improvizacije, korupcije i kupljenih diploma.
Otišli su, ne zato što ne vole svoje. Naprotiv, otišli su jer više nisu mogli gledati kako se njihova ljubav prema znanju, pretvara u nemoć pred nepravdom. Nisu htjeli da učestvuju u društvu u kojem diploma vrijedi onoliko koliko si spreman da platiš. U kojem posao ne dobija onaj ko zna, nego onaj ko ima „nekoga“ ili dobro klima glavom.
Naši najbolji studenti sada su po Evropi. Puni su ih domovi i stanovi po Mariboru, Beču, Pragu, Ljubljani, Minhenu… I svi oni nose u sebi jedan isti osjećaj: gorčinu. Gorčinu što nisu ostali tamo gdje su rođeni. Gorčinu što ih njihova zemlja nije zadržala, što ih nije prepoznala, što im nije pružila šansu.
Pogledajte Bijeljinu danas. Univerzitetski grad, a sve manje studenata. Grad pun diploma, ali prazan od znanja. Grad pun obećanja, ali bez vjere.
Zapravo, nije problem što su nam djeca otišla, problem je što ih niko i ne pokušava vratiti. Dok se političke parole prelamaju između „mi ćemo“ i „oni su krivi“, naši studenti peru čaše u Mariboru, programiraju u Beču, projektuju mostove u Londonu. I ne, neće se vratiti na prazne riječi i lažnu brigu.
Kako smo došli do toga da smo sami sebe razgradili, po sloju, po principu, po vrijednosti? Kako smo postali društvo u kojem se sve može kupiti, od ispita, preko radnog mjesta, do obraza?
Pogledajte oko sebe, koliko zapravo vidite mladih ljudi u Bijeljini? Koliko svježih ideja, koliko osmijeha, koliko vjere da ovdje vrijedi ostati? Vi što ste oteli, što su vam bankovni računi krcati nulama, jeste li srećni? Koliko vam treba obroka dnevno, koliko guzica imate da ih smjestite u preskupe automobile?
Naizgled obična zgrada ali je ona ogledalo našeg poraza. Podsjetnik da se snaga i slabost jednog društva ne mjere velikim parolama, nego tišinom koja u nedjelju ujutro vlada na autobuskoj stanici.
Nema veće tragedije za jednu zemlju od praznih učionica i punih autobusa koji odlaze ka tuđim granicama. Nema većeg poraza od spoznaje da je naša budućnost pobjegla, da bi pronašla sebe.
Ako vam nešto znači ova zemlja, prestanite da nas zavaravate. Ne obećavajte fabrike, nego dostojanstvo. Ne gradite zgrade, nego povjerenje. Ne obećavajte djeci povratak. Stvorite razlog da se vrate.
Mladen Stojanović
