Kažu da gradonačelnik prima 7.000 maraka. Neko bi za te pare gradio mostove kao lego kocke, otvarao fabrike, sadio aleje. Neko bi bar pokušao da izgleda kao gradonačelnik. Međutim, naš Petrović je odlučio da bude animator. Da zabavlja narod kao harmonikaš-amater s jeftinim repertoarom. Da dijeli kupus i nagradne večere kao da je vodič kroz seosko prelo. Garantujem da će barem troje od pet “srećnika” koji dobiju večernji obrok s gradonačelnikom, u novoj nagradnoj igri kreiranoj u Petrovićevoj glavi, poželjeti da ga sami plate. Ljudi, poslušajte me, nemojte ići! Da ne bude poslije da nisam rekao.
Bijeljina se u eri njegove vladavine pretvorila u grad stambenih zgrada, kafića i dosade. Ovdje se zapravo ništa ne događa, osim što privrednici, kao krtice, kopaju temelje za još jednu betonsku kutiju zbog koje će neko otplaćivati kredit narednih četrdeset godina. Bezidejnost je dostigla orgazmički vrhunac. Istina, još uvijek dobro kotiraju, kao nedavno, početak gradnje sportske dvorane, svečane prve lopate, ceremonije s mašnicama i veliki govori o “istorijskom trenutku”. Poslije toga – muk. Nema bagera, nema radnika, nema nastavka. Samo pusta fotografija za Facebook i nova nagradna igra.
Petrović, naravno, nije zaboravio na svoj rodni kraj. Pola Crnjelova sada vozi do Bijeljine da sjedi u kancelarijama gradske uprave. Ako se ovako nastavi, možda će nam biti jeftinije da dislociramo gradsku upravu u Donje Crnjelovo. Da ti vrijedni ljudi iz sela “najboljih domaćina” ne gube vrijeme i gorivo. Molim te, Petroviću, razmisli o ovom prijedlogu. Tako ćeš, naime, rasteretiti gradske ulice, a Bijeljinu ćeš konačno osloboditi od nazalnog “a” ili “đe si, brale”, koji je okupira već tri decenije.
Bio sam žestok protivnik Miće Mićića, ali da ispalim floskulu – pravićemo ga od blata. Jer u posljednjih pet godina živimo iluziju dobrote i borbe protiv svih vrsta kriminala, a zapravo srljamo u provaliju krcatu zmijama i akrapima. Živimo u gradu bez događaja, osim kad se dijeli kupus. Možda je tebi u Crnjelovu bilo dovoljno jedno sedmično prelo, ali mi smo “prokleti” i želimo više. Nećemo grad u kojem najveća investicija liči na tombolu u mjesnoj zajednici. Istina, tek ponekad, kao nebeska nagrada, stigne zaprašivanje komaraca. Tada našoj sreći nema kraja.
Bijeljina je nekad bila ponos Semberije, a danas je kao TV bez daljinskog. Možeš gledati, ali ništa ne možeš promijeniti. A ti, Petroviću, nastavi da ćutiš i tako svjesno koristi tišinu i pasivnost kao oblik moći. Možda sam onomad propustio da ti kažem da se odbijanje zdrave komunikacije tumači kao jeftin psihološki mehanizam za izbjegavanje stresa, konflikta ili straha od greške.
I, naravno, obavezno podigni svojih 7.000 maraka, kao da stvarno nešto radiš.
Mladen Stojanović
