Presuda Miloradu Dodiku, bez obzira na njen ishod u daljem pravnom toku, izazvala je olakšanje, pa čak i oduševljenje kod mnogih u Sarajevu, naročito u političkom i medijskom establišmentu. Na društvenim mrežama slavlje, ironija, uvrede, proslave… kao da je svrgnut despot, a ne presuđen političar u zemlji koja se, navodno, gradi na pomirenju i suživotu.
Nisam nikada bio Dodikov sljedbenik, niti sam imao iluziju o njegovoj političkoj nepogrešivosti. Daleko bilo o poštenju. Međutim ono što me istinski porazilo nisu pravni paragrafe presude, već ljudske reakcije. Prije svega, bošnjačke. One koje su govorile više od svake presude. Reakcije koje su pokazale da, uprkos svim deklarativnim pozivima na jedinstvo i zajednički život, među nama zjapi ponor koji je očigledno nemoguće premostiti.
Bosna i Hercegovina kako je vide mnogi Bošnjaci, pogotovo oni iz političkog Sarajeva, ne podrazumijeva ravnopravnost. Ona znači dominaciju. Ne treba njima dijalog, oni žele monolog. Ne teže ravnoteži, već potčinjavanju. Ako se drugačije misli, govori, vjeruje, istog trenutka si remetilački faktor, prijetnja i “neprijatelj države”.
U toj slici Bosne, srpska posebnost je višak. Nešto što treba prevaspitati, prilagoditi, ako ne ide, ukinuti. Svaka rečenica iz Srpske koja se ne uklapa u tu njihovu matricu, automatski je “separatizam”, “ugrožavanje države”, “negiranje genocida”, “destrukcija”. Sve se svelo na to da se Bošnjaci bore za “istinu”, a svi drugi, lažu.
Znam i ja vašu istinu. Vašu verziju istorije, vaše stavove o ratu, vaš doživljaj patriotizma. Znam i da vas boli svako ko ne misli kao vi. Ali dozvolite. Mi imamo pravo na svoje mišljenje. I mi imamo svoje rane, svoje žrtve, svoje istine. I vi što slavite presude, zapitajte se. Da li to radite iz potrebe za pravdom, ili iz puke osvete?
Posebno je zanimljivo kako se kod mnogih Bošnjaka razvila ta nova nacionalna mitologija: vi ste sada prosvijetljeni, vi ste napredni, vi ste “na pravom putu”. A mi? Mi Srbi – mi smo zaostali, mi smo krivi, mi treba da se pokajemo, da se mijenjamo, da se prilagodimo vašem pogledu na svijet.
Zaboravite. Nismo mi ničiji otpadnici. Naša istorija je duboka, kompleksna i časna. Nećemo je prepustiti tuđem tumačenju.
Mi i dalje vjerujemo u Isusa Hrista, i dalje držimo do svoje vjere, svoje crkve, svoje tradicije. Mi se gnušamo kriminala, lopovluka i političkog profiterstva ali još više se bojimo onih koji misle da su pametniji nego što jesu. Onih koji žele da nas nauče šta je ispravno, a sami su izgubili kompas.
Za života sam upoznao mnogo ljudi, i mnogo dobrih Bošnjaka. Imam prijatelje u Sarajevu. Volio sam ćevape na Baščaršiji. Sad ih gledam na društvenim mrežama kako slave tuđe presude kao svoje pobjede.
Neka vam ćevapi, neka vam istina, neka vam država. Ja ću u “Semberku”. Tamo bar niko ne servira mržnju kao prilog.
Mladen Stojanović
