Bijeljina. Gradom u kojem se nekada čula grmljavina pobjednika, sada odjekuje samo tišina. Tišina koja vrišti jače od bilo koje riječi.
Gradonačelnikova nemarnost prema sportu pretvorila je dvorane i stadione u polja tuge, gdje više nema mjesta za radost i nadu.Kao kapetan broda koji je izgubio kompas, on je ostavio sportske klubove da plutaju na pučini, bez trunke nade.
Petrović, čija retorika zvuči kao gromoglasna oluja, zaboravlja da sport nije samo igra, već ogledalo zajednice. Kao da je u „njegovom“ budžetu sport crna rupa koja guta sve, ali nikad ne vraća ništa.
Dok njegova plata od 7000 maraka zvoni u gradskoj kasi, naše sportisti koji su Bijeljinu predstavljali i na evropskim terenima, preživljavaju na ivici prosjačkog štapa. Ironija je da baš oni koji su ponosno predstavljali ime grada, nisu dobili ni marke podrške. Njihova borba postaje epska, ali ne zbog slave, već zbog opstanka.
Ljubiša, ti si dirigent ove neskladne simfonije. Dok grad škripi pod teretom budžeta probijenog za deset miliona maraka, sportski klubovi tonu u tišinu. Kao sjenke prošlosti, oni su ostavljeni da se bore sami. Pitam te, Ljubiša, šta je grad bez sporta? Šta je Bijeljina bez svojih heroja na terenu?
Tvoji postupci su metafora za nestajanje jedne generacije sportskih radnika koji su prije „nesmal“ četiri godine povjerovali u tvoju retoriku. Ti, koji se kitiš pravdom, provociraš ih, da te odalame klupskim pečatom ili glavicom kupusa po toj umišljenoj tintari.
Dok uživaš u sigurnosti svoje fotelje, naši sportisti se bore sa neizvjesnošću, sa pitanjem hoće li sutra imati sredstva za nastup, za trening, za nadu?. Tišina koja sada odzvanja iz sportskih klubova je tvoj eho. Jer dok ti brojiš novac, oni broje dane do kraja.
Od nadanja da će biti bolje, do očaja da će sve nestati, naši klubovi ne žive, već preživljavaju, održavajući se samo zahvaljujući ljubavi i predanosti sportskih entuzijasta. Oni su postali prosjaci na vratima Gradske uprave, ali im se, umjesto podrške, nude samo obećanja, prazna kao novčanici naših košarkaša, odbojkaša, rukometaša…..
Kao što ti sada zanemaruješ sport, tako će vrijeme zanemariti tebe. Ono što će ostati nije slika lidera, već slika grada gdje su klubovi sahranjeni i talenti zaboravljeni. Grad iz kojeg su normalni pobjegli glavom bez obzira.
Bijeljina, mjesto izuzetnih sportista, sada je grad zaboravljenih asova. Petroviću, zar ne čuješ njihov tihi krik? Zar ne osjećaš težinu njihove borbe? Ako nastaviš da okrećeš glavu od njih, tvoj mandat na čelu Bijeljine, neće biti upamćen po pravdi i pravednosti, nego vrijeme u kojem su čak i lopte prestale da skaču.
Mladen Stojanović
