Nekada je bio čovjek sa snovima većim od granica rodne zemlje, s imetkom koji je brojao milione. Danas, sa 52 godine, Mohamed Hadžimuratović iz Ustikoline u BiH živi na rubu egzistencije. Njegov životni put – od nesuđenog oficira jugoslovenske armije, preko građevinskih skela Njemačke i Amerike, do današnje neizvjesnosti – priča je o usponu i padu, ali i o čovjeku koji odbija da se preda.
Njegova priča, ispričana u emisiji TV živa istina u kojoj je govorio o mladosti, odlasku u inostranstvo, usponu i padu, kojeg danas i ne doživljava kao pad, nije samo još jedna ispovijest o emigraciji, traganju za boljim životom i povratku u zemlju koja ga nije dočekala raširenih ruku. Ona je i svjedočanstvo o vjeri, ponosu i neminovnom sudaru sa sistemima koji pojedinca brzo uzdižu, ali još brže odbacuju. Mohamed ne žali za onim što je bilo, niti se drži prošlih dana – priča svoju priču onako kako je zaista živeo: bez uljepšavanja, bez straha i bez kajanja.
Početak priče: Dječak iz pekare
Nekada, u malenom mjestu Ustikolina u Bosni i Hercegovini, odrastao je dječak koji će jednog dana vidjeti svijet, zaraditi milione i ponovo se vratiti tamo odakle je počeo. Mohamed Hadžimuratović rođen je kao peto dijete u porodici, sa četiri starije sestre. Još kao dječak pomagao je ocu u pekari, a kasnije je prodavao sladoled. Rad mu nije bio stran, ali ni san o nečem većem.
Njegov put ka boljem životu započeo je upisom u srednju vojnu školu, a potom i studijama na vojnoj akademiji u Beogradu. Kako sam kaže, jedina vojska kojoj se zakleo na vjernost bila je Jugoslovenska narodna armija. A onda je došla godina 1992. i sve se promjenilo.
Odlazak i prvi pad
Rat je donio haos, a Mohamed nije vidio budućnost u Bosni. Prvi put odlazi iz zemlje, bježeći u Njemačku, gdje počinje da radi u građevinarstvu. Zapošljava se, pomaže roditeljima koji mu se ubrzo pridružuju, ali ni tu ne pronalazi mir. Vraća se 1998. u domovinu, ali umjesto dobrodošlice, dočekuju ga riječi osude:
„Evo ga dijasporac. Pobjego si odavde, pobjegulja.“
Osjećaj pripadnosti bio je poljuljan, ali ne i njegova želja za opstankom. želio je ponovo u Njemačku, ali mu to nije pošlo za rukom. Ubrzo pronalazi novi put, ovaj put preko okeana.
Američki san i surova realnost
Preko luteranske crkve odlazi u Sjedinjene Američke Države sa suprugom i djecom. Po dolasku uči engleski, nastavlja da radi u građevini, a onda kreće samostalno. Osniva sopstvenu firmu, radi naporno i zarađuje ozbiljan novac. Za dva posla dnevno zna svaki radnik sa Balkana u Americi, a Mohamed nije bio izuzetak.
Međutim, ono što se brzo uzdigne, često brzo i padne. Kupio je kuću na kredit od 600.000 dolara, a kasnije saznao da vrijedi tek 220.000. Finansijski problemi urušavaju brak, a njegov pogled na Ameriku počinje da se mijenja.
„Zgadili su mi se američki zakoni. Sve ratove su oni vodili. Ko je razvalio Jugoslaviju? Amerika, naravno. Pobunio sam se protiv njihovog sistema. Odbio sam državljanstvo, isjekao sam njihov pasoš.“
Osjećao je da ne pripada, ali nije znao gdje pripada.
Povratak sa četiri dolara u džepu
Posle 20 godina, vratio se u Bosnu 2019. godine. Bez ušteđevine, bez sigurnosti, ali bez kajanja. Na pitanje da li je došao sa „milion dolara u koferčetu“, odgovorio je jednostavno:
„Stavio sam četiri i po dolara u džep.“
Neki kažu da je nekada bio milioner, a sada je beskućnik. On kaže da nije ni jedno ni drugo.
„Zaradio sam sigurno preko dva miliona u SAD i u Njemačkoj. Ja sam to zaradio na lopati i potrošio sam sa rajom. To su godine rada i života, nije to neki novac.“
Iako nema ušteđevinu, ne osjeća se napušteno. Prijatelji mu pomažu, kupuju mu cigarete, pozivaju ga na obrok, a ćerka mu povremeno šalje novac. Živi u stanu koji je naslijedio od tetke, ali je „16. naslijednik“ i još uijvek čeka razrešenje pravnih zavrzlama.
Na kraju, život vidi kao krug.
„Pomažu i oni mene. Sve to dođe na svoje.“
