Invazija Rusije na Ukrajinu je oživjela širenje Evropske unije i postavila ga kao imperativ.
Proširenje godinama nije bilo među prioritetima: Hrvatska je bila posljednja zemlja koja je pristupila ovom klubu prije više od 10 godina. Ali, stvari su se promijenile.
Ursula fon der Lajen rekla je na forumu na Bledu u Sloveniji da sigurnost Evrope zavisi od ponovnog širenja EU. Zahvaljujući Vladimiru Putinu, kako je rekao albanski premijer Edi Rama, proširenje se vratilo na pravi put.
Činjenica da je proširenje strateški prioritet omogućava prijem novih članova. Ali, to ga ne čini sigurnim.Prošlo je oko 20 godina otkako je šest zemalja Zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Srbija i Kosovo) obećana nada u članstvo, ali od tada je napravljen mali napredak, navodi Guardian.
Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija su članice NATO-a, dok Bosna i Kosovo imaju veliko prisustvo NATO-a. To je sasvim drugačiji scenario od evropskog istoka, gdje odsustvo NATO-ovog štita za zaštitu Ukrajine, Moldavije i Kavkaza znači da ove zemlje članstvo u EU gledaju kao surogat sigurnosne garancije.
Ali, želja Ukrajine za članstvom u EU posebno je stvorila opipljiv strah na zapadnom Balkanu da će biti ostavljena po strani. Srbija ne želi da ima ništa sa NATO-om, a njen blizak odnos sa Moskvom zakomplikovao je nastojanja Beograda za ulazak u EU, još više od ruske invazije velikih razmjera na Ukrajinu.
Da nije bilo invazije na Ukrajinu, pristupni pregovori sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom sigurno bi zaglavili, a Bosna i Hercegovina ne bi bila priznata kao kandidat za EU. Možda se i EU ne bi složila oko budžeta za svoj novi plan rasta od šest milijardi eura za Zapadni Balkan. Plan uslovljava evropska ulaganja reformama na Balkanu, ali ako se ostvari njegov puni potencijal, zemlje u regionu mogle bi dobiti po glavi stanovnika skoro onoliko novca koliko punopravne članice imaju pravo u okviru kohezionog fonda EU koji je osmišljen da pomogne siromašnijim regijama.
Ovo bi prvi put učinilo ekonomsku konvergenciju između EU i zapadnog Balkana više od pukog sna.
Dok u Albaniji još uvijek vlada skepticizam prema namjerama EU, razgovori novinara Guardiana tokom posjete Tirani su prevazišli uobičajenu listu pritužbi na nepravedan tretman Brisela prema regionu.
Potreban je pokretač za pokretanje kritične mase. Njemačka i Slovenija su već predložile načine za rasterećenje procesa. Ostale zemlje članice koje podržavaju evropsku integraciju zapadnog Balkana, poput Austrije, Hrvatske, Češke, Italije i Slovačke, trebale bi slijediti taj primjer. Zemlje poput Poljske i Baltika, koje su zainteresirane za članstvo Ukrajine i Moldavije u EU, trebale bi učiniti da se čuje njihov glas.
Guardian navodi kako će biti i neistomišljenika poput Mađarske, a možda i Bugarske, Grčke i Kipra.
Ali, kako historija evropskih integracija stalno iznova dokazuje, kada se kritična masa izgradi u korist odluke, „neposlušnim članicama“ je teško da dugo odoljevaju. Ako su pristalice proširene EU istinski sljedbenici, krajnje je vrijeme da se to pokaže konkretnim političkim djelovanjem, a ne samo riječima, manje upitnim bilateralnim sporazumima o migracijama poput onog koji je postignut između Italije i Albanije.
