Nakon razornog zemljotresa koji je pogodio Kamčatku i izazvao upozorenja na cunami širom Pacifika, pažnja javnosti ponovo je usmerena na opasnosti koje dolaze iz dubina zemlje i okeana.
Iako bez većih posledica, današnji događaj podseća na jedan od najneverovatnijih prirodnih fenomena u savremenoj istoriji – megacunami koji je pogodio obalu Aljaske 1958. godine.
Nezamislivo snažan talas
Zabačeni fjord Lituja Bej, 9. jula 1958. godine, pogodio je zemljotres magnitude između 7,8 i 8,3 Rihtera, a ono što je usledilo zapanjilo je i naučnike i stanovništvo.
Potres je izazvao ogromno klizište, a oko 30 miliona kubnih metara stena i leda palo je u frojd Gilbert i izazvalo nezamislivo snažan talas.
“Vodeni zid” je dostigao visinu od čak 524 metra i uništio čitavu šumu duž obale. U trenutku udara, u zalivu su se nalazila tri ribarska broda, a jedan je potonuo sa dvoje nastradalih.
Simbol nepredvidive prirode
Nakon tog događaja, naučnici su uveli termin “megacunami” kako bi razlikovali ovakve ekstremne talase izazvane klizištima od klasičnih cunamija prouzrokovanih podvodnim zemljotresima.
Inače, Lituja Bej je poznat po svojoj geomorfologiji – strme padine i uzan fjord stvaraju idealne uslove za razornu silu u slučaju urušavanja tla.
Više od šest decenija kasnije, tragovi zastrašujućeg talasa i dalje su vidljivi na padinama fjorda, a ovo područje ostaje simbol nepredvidive snage prirode.