U zlatarskim krajevima u Hrvatskoj nazivaju je “elda”, a stigla je iz daleke Kine na naše tlo prvi put. Danas su poznate sorte poput “Sive”, “Novosadske”, te najplodnije “Golubice” ili “Golubara”.
Možda ste je navikli jesti u pitama, štapićima ili kao kašu, ali neki tvrde da njen cvijet daje “med iznad svih medova”.
Profesor Đoko Zečević otišao je korak dalje u tom procesu, pa pravi med od heljde, a otkriva da su to isto radili i njegov djed, te otac, a danas i on.
“Kao dijete odrastao sam na planini i itekako je bila prisutna. Ovdje smo je popularno zvali ‘elda’. To je med koji ima specifičan miris i okus,” priča profesor, prenosi Dnevno.hr.
Na Zlataru postoji vjerovanje da se heljda sije kada glog cvjeta i kada nema više mraza.
“Lipanj (jun) je pravo vrijeme, moj otac ju je sijao krajem tog mjeseca, a cvate u kolovozu (avgustu)” objašnjava Zečević.
Heljda ne podnosi visoke temperature, pa su za njen opstanak idealni uvjeti slabijeg sunca i blage rose, baš kao što je na Zlataru u Hrvatskoj.
Zbog toga su visoke ljetne temperature ove godine bile pogubne za nju, a poznato je da može biti plodna dvije godine zaredom, dok narednih pet godina nema prinosa, što njen med čini raritetom.
“Obično se prve grančice pojave za 10 do 12 dana, a nakon 20 dana od nicanja dolazi cvijet, te može biti plodna za pčele i do 60 dana. Ima dug period cvatnje, prolazi kroz nekoliko krugova i pčele je rado i dugo posjećuju,” kaže profesor i pojašnjava da jedan hektar heljde može dati i do 300 kilograma meda.
Zbog svoje specifičnosti i nestabilnosti, ovaj med je skuplji, pa tako teglica ne košta manje od 20 evra, dok u Crnoj Gori cijena ide i do 30 evra.
Zečević navodi da je heljdin med ljekovit – smanjuje holesterol, pomaže u regulaciji krvnog pritiska, te je pogodan za dijabetičare. Sjeme je slao i u Sloveniju, Pančevo i Čačak.
“Više visine joj odgovaraju, u Pančevu i Čačku nije uspjela”, kaže on.
Zečević, koji je držao predavanja pčelarima od Subotice do Đevđelije, kaže da ga najviše ljuti varanje na sajmovima. Tako kad vidi med od heljde, odmah primijeti koji je pravi, a koji nije.
“Pravi heljdin med stvara specifičnu gorčinu u grlu koju nema nijedan drugi. Sve što je previše slatko, nije,” kaže Zečević, te objašnjava kako se jede med. “Tako da se topi u ustima, nikad se ne guta i ne pije s vodom,” zaključuje .
