Nekada su se ovdje, uz miris roštilja i žubor Drine, okupljale porodice. Djeca su trčala obalom, stariji su pecali, a voda je bila bistra i živa. Danas je voda otišla, a s njom i mir. Umjesto talasa, čuju se motori rovokopača. Umjesto ribara, pojavili su se kamioni. Umjesto ptica, javljaju se sirene radnih mašina.
Ostalo je tek nekoliko bara, kao tužna uspomena da je Drina nekada disala ovdje. A sada, “braća” neumorno kopaju i tovare šljunak, jer šta će nam rijeka kad možemo imati pustinju? Priroda je pretvorena u gradilište, a obala u poligon za bagerište.
Kako smo stigli do ovakvog stanja? Jednostavno ćutanjem. Godinama su nas uvjeravali da će sve biti po zakonu, da će priroda biti zaštićena, da se radi “samo malo” i “privremeno”.
A mi smo klimali glavom. Prvo smo se pravili da ne vidimo, onda da nas se ne tiče, a sada gledamo u bare gdje je nekada bila Drina i opet ćutimo. Shvatili smo, izgleda, da je lakše gledati kako nestaje rijeka nego reći “dosta”.
Kažu, to je “razvoj”. Možda i jeste, samo što iz Eko naselja nestaje i ono “eko”, i ono “naselje”. Ostalo je samo šljunak. I naša tišina, koja ga čuva bolje od bilo kakve ograde.
