Odluka Ustavnog suda Republike Srpske da proglasi neustavnim član Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu izazvala je burne reakcije ali i otvorila prostor za analizu političke odgovornosti i dosljednosti. Iako se radi o izuzetno važnoj temi koja se tiče raspodjele javnih prihoda i položaja lokalnih zajednica, čini se da neki političari sada izbjegavaju komentare, iako su ranije vrlo glasno tvrdili da pravosuđe u Republici Srpskoj nije nezavisno.
Jedan od rijetkih koji se dosljedno oglasio povodom ove situacije je član predsjedništva SNSD-a Miroslav Milovanović. Njegova objava na mreži X, u kojoj se pita “gdje su sada Miličevići, Petrovići, Pandurevići i ostali koji tvrde da Dodik sve kontroliše pa tako i sudove i tužilaštva?”, sada dobija dodatnu težinu. I zaista, odluka Ustavnog suda da sruši normu koju je predložila sama Vlada Republike Srpske pokazuje da institucije još uvijek funkcionišu u okviru svojih nadležnosti, odnosno da nisu puki instrumenti političke volje.
Ono što sada postaje očigledno jeste da pojedinci iz opozicionih redova, koji su do juče tvrdili da u Republici Srpskoj nema institucionalne autonomije, danas pozdravljaju pomenutu odluku kao pobjedu pravde. Takva kontradiktornost ne doprinosi političkoj ozbiljnosti, niti jača povjerenje građana u bilo koji politički blok.
Dakle, ovom odlukom je jasno pokazano da SNSD ili Milorad Dodik ne kontrolišu sud, nego je odbranjena ustavnost i princip jednakosti svih jedinica lokalne samouprave, bez obzira na to ko njima upravlja. Zato će vlast u buduće, iako vođena namjerom da se pomogne nerazvijenim opštinama, morati povesti računa da ne smije ići na štetu zakona i ustava.
Takođe je važno zadržati mjeru. Ne treba presudu Ustavnog suda koristiti za političko poentiranje, već kao podsjetnik da u Republici Srpskoj još uvijek postoji institucionalni korektiv. Milovanovićeva izjava danas ima težinu upravo zato što nije bila motivisana populizmom, već pitanjem dosljednosti i prema zakonima i prema istini.
Ako institucije u jednom trenutku presude protiv interesa vlasti, a u drugom zaštite prava lokalnih zajednica koje vode opozicioni političari, onda to nije znak slabosti sistema. Naprotiv, svjedoče o njegovoj funkcionalnosti. To bi neko iz opozocije konačno morao javno da prizna umjesto što neprincipijelno koristi svaku priliku da „nišani“ republičku vlast.
