– Život poljoprivrednih proizvođača uopšte nije lak, ali ti ljudi su pravi borci i veliki radnici koji zaslužuju ogromno poštovanje i uvažavanje – kaže diplomirani inženjer poljoprivrede iz Bijeljine Jovana Kovačević, koja se kroz svoj rad u poljoprivrednoj apoteci svakodnevno susreće sapoljoprivrednicima.
Jovana je odrasla na selu, sa roditeljima koji se bave poljoprivredom. Iz velike ljubavi prema selu upisala je Poljoprivredni fakultet u Bijeljini i kako kaže, nije se pokajala. Voli posao kojim se bavi, a najponosnija je što danas može da pomogne svojim roditeljima, stečenim znanjem i savjetima koji se odnose na poljoprivrednu proizvodnju.
– Odlučila sam se za Poljoprivredni fakultet kao osoba koja je odrasla na selu, u Balatunu. I danas sam, naravno, vezana za selo. Moji roditelji se, inače, bave poljoprivredom. Kroz odrastanje uvijek sam bila tu za njih, da im pomognem.Takođe, na moju odluku uticalo je i to što je Fakultet bio u Bijeljini, pa sam mogla da ostanem ovdje i da nastavim da pomažem roditeljima. Sada mogu da kažem da nisam pogriješila. Naprotiv, radim posao koji volim. Naročito mi je drago što je moj otac ponosan na mene, a moram da kažem i da je spreman da posluša moje savjete – sa ponosom ističe Kovačevićeva.
Kada je počela da radi u poljoprivrednoj apoteci u Crnjelovu Jovana se susretala sa jednom dozom nepovjerenja, ali, kako kaže, danas je situacija potpuno drugačija.
– Ono što je činjenica i to neću da krijem, na početku moga rada u apoteci poljoprivredni proizvođači su mi slabo vjerovali. Iznenađeni su bili što je ženska osoba sada tu, tražili su moje kolege. Međutim, vremenom smo izgradili zaista dobar i divan odnos – kaže Kovačevićeva, koja ističe da je upravo kroz svakodnevni kontakt sa poljoprivrednim proizvođačima, ali i kroz svoje odrastanje, mogla u potpunosti da sagleda život na selu.
– Kroz svoje odrastanje, a i danas kroz posao, mogla sam da vidim da tim ljudima uopšte nije lako. Ti ljudi se trude i bore. Nije im nimalo lako da zarade novac i opstanu, ali zaista su veliki borci. Često sa njima razgovaram i mnogo se žale na svoj položaj. Žale se, nije im lako, ali se bore. Drago mi je da vidim takve ljude. Nažalost, takvih osoba će biti sve manje –navodi Kovačevićeva.
Ona smatra da selo može imati bolju budućnost samo akobude postojala iskrena namjera i stvarna želja da država stane iza poljoprivrednog proizvođača, da mu pomogne i da ga podrži.
– Uprkos svim izazovima koje bavljenje poljoprivredom nosi sa sobom, kao i život na selu, zaista bih voljela da selo nastavi da živi. Isto tako, moram da naglasim da država treba da staneiza ovih ljudi i pruži im neophodnu pomoć i podršku. Između ostalog, tu mislim na veće podsticaje i to, prije svega, na podsticaje za male poljoprivredne proizvođače, zatim program finansijske podrške mladim ljudima na selu, ali i niz drugih mjera. Jednostavno, neophodno je da vratimo vjeru u budućnost naših sela – poručuje Kovačevićeva.
