Postoje ljudi koji ne ulaze u udžbenike ali ostaju u temelju jednog grada. Ne stoje na spomenicima ali nose spomenik u sebi. Jedan od takvih bio je Jovica Purić, Bijeljinac čije ime gotovo niko danas ne izgovara, a čije je djelo ostavilo trag koji nadilazi vrijeme, interes i ličnu korist.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka Bijeljina je imala svega tri advokata: Racu Todorovića, Ota Svobodu i Slavka Crnojačkog. Uz Slavka je, od 1972. do njegove smrti 1975. godine, radio mladi pravnik Jovica Purić. Njihova advokatska kancelarija nalazila se u kući Magdalene Živanović, žene čije je ime neraskidivo vezano za jedno od najljepših i najdiskretnijih poglavlja srpske književnosti. Ljubav Jovana Dučića.
Slavko Crnojački, sestrić Magdalene Živanović, imao je život razapet između Njemačke i Bijeljine. U Njemačkoj porodicu, u Bijeljini tišinu jedne skrivene sudbine. Iz vanbračne veze sa Ozrenkom Radovanović, čistačicom u kancelariji, rodio se dječak Jovan. Upravo je Jovica Purić bio taj koji je Slavka dugo i strpljivo ubjeđivao da dijete prizna, da mu podari integritet, identitet i pravo na život koji nije sramota.
(„Lazarice“ pred kućom Magdalene Živanović i advokatskom kancelarijom Slavka Crnojačkog u društvu Jovice Purića)
Slavkova smrt ostavila je Ozrenku i malog Jovana nezbrinutima. Jovica je ostao da završi započete predmete ali i da ne sluteći odigra jednu od najčasnijih uloga u kulturnoj istoriji Bijeljine.
(Slavko Crnojački i Jovica Purić)
Jednog jesenjeg jutra, među starim spisima, naslaganim po ormarima i natkasnama, Jovica Purić pronalazi pisma Jovana Dučića upućena Magdaleni Živanović. Četrdesetak pisama ispovijesti, nježnosti, misli velikog pjesnika. U tom trenutku mogao je učiniti ono što bi mnogi. Prisvojiti ih, sakriti, unovčiti u tišini. Mogao ih je i baciti, ne shvatajući njihovu vrijednost. On ne čini ni jedno ni drugo.
On čini ispravno.
Svjestan vrijednosti pisama ali i teške sudbine Ozrenke i njenog sina, Jovica joj objašnjava šta se nalazi pred njom. Predlaže da se obrati Matici srpskoj u Beogradu i da se pisma otkupe, kako bi se obezbijedila budućnost malog Jovana. Ozrenka pristaje, vjerujući Jovici više nego papiru i institucijama.
(Jovica Purić)
Tri dana kasnije, u Bijeljinu dolaze akademici i grafolog. Za svega nekoliko minuta potvrđuju autentičnost pisama. Dogovor je vrlo brzo postignut. Matica srpska otkupljuje pisma za 20.000 njemačkih maraka. Taj novac Ozrenki omogućava novi početak. Kupuje imanje u Bogutovom Selu, školuje Jovana, koji kasnije odlazi u Austriju.
A Jovica Purić? On tiho, bez buke, fotokopira desetak pisama, shvatajući da kulturno blago ne pripada samo institucijama, nego i gradu u kojem je pronađeno. Ta pisma, zahvaljujući njegovom sinu Nenadu, kasnije dospijevaju u Narodnu biblioteku „Filip Višnjić“, gdje se i danas čuvaju.
Tako su pisma Jovana Dučića ostala u Bijeljini. Ne zahvaljujući sistemu, ne zahvaljujući državi, nego zahvaljujući poštenju jednog čovjeka.
Jovica Purić je umro 2005. godine. Bez zahvalnice. Bez priznanja. Bez ijedne javno izgovorene riječi zahvalnosti grada kojem je ostavio legat neprocjenjive vrijednosti.
Ovo je pokušaj da se ta nepravda ispravi.
Naime Jovica Purić nije samo spasio pisma Jovana Dučića od zaborava. On je spasio dostojanstvo jednog djeteta, obezbijedio krov i budućnost jednoj majci. Istovremeno je pokazao da poštenje nije slabost, nego najviši oblik snage.
Grad koji to zaboravi, zaboravio je sebe.
Izvor: Nenad Purić
