Nedavno rekonstruisana Ulica Laze Kostića dobila je „dar“ u obliku visokog ležećeg policajca. Međutim, čini se da je ovaj poklon više izazov nego saobraćajna mjera bezbjednosti. Vozači automobila sada moraju zaboraviti na gas i pristupiti ovoj „betonskoj planini“ kretnjom koja parira pužu, jedva dostižući „kosmičke brzine“ od 2 km/h.
Ne znamo čija je zasluga za ovo neponovljivo aritektonsko čudo, ali smo ubijeđeni da je radio sa čvrstom vjerom, da će svaki vozač uživati u „spiritualnom“ trenutku uspinjanja u nebeske visine. Jer nije ovo samo običan ležeći policajac, ovo je simbol usporavanja, poziv na meditaciju, vrijeme da se zapitamo: „Kuda mi to zapravo jurimo?“
Za one koji se iz zaborava ili čiste smjelosti, usude da pređu preko „betonske visoravni“ sa „vrtoglavih“ 10 km/h, ostaje rizik kvarova na prednjem trapu svojih automobila, kao podsjetnik da ulica nije samo put već i iskušenje. Kreator ovog betonskog „remek djela“ se kandidovao da disciplini galopske (konjičke) trke sa preprekama ponudi idejno riješenje nove barijere.
Tragajući za načinom da sagradi „spomenik odsutnosti“, lekciju za sve nas koji jurimo bez gledanja, sa glavom u oblacima, na velika vrata je ušao u malo društvo čovekoljubaca. A možda je samo želio da vozačima „pokloni“ nekoliko sekundi sporosti, trenutak za razmišljanje, za samopouzdanje u vožnji od 2 km/h.
U svakom slučaju, ovaj „veličanstveni vrh“ u ulici koja je tek rekonstruisana sada stoji kao podsmjeh svima koji bi željeli da voze normalnom brzinom. Ali ko zna, možda smo mi ti koji ne razumijemo pravu umjetničku vrijednost ovog „urbanog usporivača.“
