I tako uz laganu šetnju,što pliće disanje, blagu mučninu i povremene nesvjestice primjećujem još nekoliko devijacija. Krenimo redom. Novoizgradjeno šetalište pored kanala, je prva destinacija za večernje pješačenje . I to sa punim razlogom. Projektovano savršeno, uz puno uloženog novca i truda,skoro godinu dana predstavlja neozaobilaznu lokaciju za uništavanje viška kalorija . Grad je dobio mjesto kakvo zaslužuje i treba da ga ima. Razmišljam o tome kako sam srećna  i u tom momentu opažam nešto što podsjeća na  nevaspitanje. Naravno pretpostavljate,riječ je o par slova neuredno  ispisanih crnim sprejom, na potpornom zidu iza klupice. Zadovoljstvo dobrog poduhvata, uništavaju neodgovorni pojedinci  sa kojima dijelim životni prostor. Istina zajednički dijelimo i kiseonik obogaćen prljavim česticama. Ne, nije ovdje riječ o industrijskom kiseoniku. Salve psovki mi u glavi, ali nismo još toliko bliski da ih sa vama podijelim.

Taman što se bijes primirio, stotinjak metara kasnije, ugledam dječaka koji baca smeće na sred ulice. U glavi mi pitanje, upozoriti ga ili ne? Iskreno bojim se,jer  ako bih mu skrenula pažnju možda bi se iz nekog žbuna projavio brižni roditelj koji bi “životom” branio klinca od dobronamjerne sugestije. Priznaćete da je strah bio opravdan, jer dijete se moralo naučiti takvom ponašanju od nekoga. Najprije od svojih roditelja.

 Šetajući dalje, lagano se smirujem(po treći put). Rekoh sebi, udahnut ću duboko ne bi li mi bilo bolje, ali istog trenutka odustajem od suicidne ideje. I tako obeshrabljena dosadašnjim iskustvima “ugodne” šetnje, osjetih novi priliv straha. Grupa  pretpostavljam gladnih pasa bez ikakve kontrole uputi se prema meni. U momentu se zaledih, srce da iskoči iz grudi. Pomislih dovoljna su dva  da me rastrgnu a kamoli kompletna grupa. Sreća u nesreći da se šetalište neredovno čisti. Nađoh kamen, koji mi je obezbjedio nastavak života.

 Vala ne znam ni kud sam pošla u tu šetnju.

Sara Stojanović