Zapravo ne vidimo nikakvu poentu da iz godine u godinu opisujemo polupijane i mahom obespravljene građana kako se po strnjicima, međama ili u najbolju ruku na rosom prekrivenoj travici valjaju iščekujući neko bolje sutra. Istina, uz čašicu rakije, gajbu piva, parče roštiljskog mesa, u boljoj opciji pečenja sa ražnja,svakodnevnica može biti za nijansu šarenija. (Osim ako ne postite,jer danas je Velika subota.) Međutim, u najvećem broju slučajeva, naši ljudi ne znaju šta danas obilježavaju. Milan Mladenović frontmen beogradske grupe „Ekatarina Velika“ bi rekao „Neke bezvezne stvari neke bezvezne priče.“ Bez želje da unosimo paniku,jer kako onomad reče Crni Gruja,“panika je najveći neprijatelj u Srba poslije promaje“, naš narod nema razloga za bilo kakvo slavlje. Potpuno obespravljen, bez ozbiljne sindikalne djelatnosti i sa korumpiranim sindikalnim vođama, nevjerovatno podsjeća na status pojedinca sa kraja feudalnog i početka kapitalističkog doba.

Sociološko-psihološko pitanje je kako smo prihvatili mantru vladajuće manjine,da živimo bez značajnih problema, maltene u blagostanju i spokoju. Najveće dostignuće aktuelne vlasti zasnovano je u izlizanoj frazi, da su obezbjeđeni mir i stabilnost. (Do kada,vidjećemo) Na taj način nas podsjećaju,  kako bi im vječno trebali biti zahvalni što nismo u uniformama i ne držimo na nišanu prvog komšiju. Stoga je demonstracija nezadovoljstva, inače širom zemaljske kugle opšte prihvaćena pojava na današnji dan, od naše svijesti udaljena svjetlosnim godinama ili barem koliko je razdaljina između Bijeljine i Laktaša.

Elem,dočekasmo 132. proljeće Gospodnje, od kada su obespravljeni američki radnici, njih preko 100 000 u Čikagu izašli na ulice da bi zahtjevali osmočasovno radno vrijeme. Kod nas od slične akcije neće biti ništa. Razlog je više nego očigledan a nije riječ o zabrani okupljanja zbog mjera protiv širenja Covid-19. Naime, prema posljednjim statističkim podacima, skoro 42% radno sposobnog stanovništa nije zaposleno.

Dakle, bezobrazno zahtjevati bolja radnička prava kada ne ispunjavamo osnovni uslov da smo zaposleni, bio bi svojevrsni paradoks ili nonsens teško objašnjiv vladajućoj manjini, protiv kojih bi eventualne demonstracije bile usmjerene. U zemlji čuda,gdje je sve moguće,gdje su moralni normativi odavno zamrli, predstavnici pomenute manjine bi nam se mogli nasmijati u lice i reći:“O kakvim radničkim pravima pričate kada još niste u radnom odnosu?“ Neki istina jesu ali na crno a to se bogami ne računa, niti se kome rizikuje. Čik se usudite i recite pred naradnom vlašću i priznajte da radite na "mufte" jer tako ozbiljno rizikujete zakonsku sankciju, od strane države koja takve slučajeve revnosno kažnjava, bez pardona. Jer pred zakonom smo svi isti. Ili cijenite da možda nismo?

Drugo je pitanje, želimo li svi da radimo i budemo zaposleni? Lokali i kafane su prepuni mladih ljudi koji jednostavno ne žele obavezu i troše najproduktivniju životnu dob na besmislene razgovore i ispijanje kafa. Aktuelna situacija proizvodi brojna pitanja na koja odgovore nikada nećemo dobiti.Takođe kod normalnog čovjeka rađa dilemu, te dovodi u stanje straha i apatije sa samo jednim pitanjem. Jesmo li svi zajedno bolje zaslužili?.

Zato dragi radnici i nezaposleni, meso na roštilj,prasiće na ražanj.Izaberite dobar strnjik, među ili rosom prekrivenu travicu.Uglavnom, što dalje od kuće i gradova.  Iskreno savjetujemo da danas u naseljenim mjestima izbjegavate okupljanje, čak i u mesarama. Moglo bi biti pogrešno protumačeno.

 BijeljinaLive