Eminentni britanski istoričar Rori Jomans, stručnjak za period ustaške NDH, ne slaže se sa takvim jednostranim viđenjem ovog filma, ističući da je "Dara iz Jasenovca" ozbiljan prikaz fašističkog ugnjetavanja.

"I prije nego što je publika imala prilike da pogleda film Predraga Antonijevića, koji se bavi stravičnim zločinima ustaša u kompleksu logora smrti Jasenovac, naišao je na salve neopravdanih kritika američkih i britanskih filmskih poznavalaca", piše Jomans za "Balkan insajt".

On navodi da su recenzenti film blanko odbacili kao grubu srpsku nacionalističku propagandu, dok je jedan kritičar otišao toliko daleko napisavši da film uopšte nije trebalo da bude snimljen.

Jomans piše da uprkos tvrdnjama brojnih kritičara, u ovom filmu ima malo dokaza o nekakvoj skrivenoj nacionalističkoj agendi.

"Naprotiv, u prvoj sceni mlada hrvatska seljanka spašava bebu iz kolone zatvorenika na putu do koncentracionog logora, gorko osuđujući nehumanost ustaša prema srpskim ženama i djeci. Kao takav, film od samog početka eksplicitno odvaja obične hrvatske građane od ustaškog režima. Film takođe ne ignoriše patnju Jevreja ili Roma u logoru. Trubački orkestar koji prati banket za stražare je romski, dok su dva najvažnija sporedna lika u filmu Jevreji", piše Jomans.

On piše da je tačno da se film fokusira na iskustva Srba u Jasenovcu, ali da je to ispravna odluka s obzirom da su većina logoraša bili Srbi.

"To, pak, odražava činjenicu da je za ustaše glavni cilj izgradnje države bio uništavanje Srba kao naroda", piše istoričar.

Jomans primjećuje da je film donekle moguće protumačiti kao anti-katolički, ali i pojašnjava čitaocima zašto je to tako.

"Dijelovi katoličkog klera u Hrvatskoj odigrali su sramotnu ulogu u progonu Srba: osim zloglasnog fratra Miroslava Filipovića-Majstorovića, koji se pojavljuje kao sporedni lik u filmu, brojni sveštenici, monasi i studenti bogoslovije služili su kao stražari koncentracionih logora", objašnjava istoričar.

Ipak, Jomans naglašava, iako su neke katoličke monahinje poznate po okrutnosti prema srpskoj djeci, naročito u dečjem logoru Jastrebarsko, nijedna časna sestra nije bila smještena u Jasenovcu ili Staroj Gradiški.

Rori Jomans takođe, i pored pohvale za kostime kaže da neki od njih nisu bili baš najsrećnije rješenje.

Ipak, on ističe da je "Dara iz Jasenovca" igrani film, a ne dokumentarac, i da je preplitanje stvarnih događaja i likova u dramske svrhe standardni deo filmske konvencije.

Jomans piše da iako su neke scene previše nasilne i izgledaju pretjerano, poput kadrova banketa na kom su logoraši prinuđeni da igraju "muzičke stolice", ti dijelovi filma imaju svoju svrhu.

"Te scene imaju više smisla kada shvatite šta Antonijević pokušava da postigne. Želi da nas frontalno suoči sa užasima Jasenovca i ne dozvoljava nam da odvratimo pogled. Mračni banket, gdje mladi njemački oficir povraća dok mu nadređeni viče 'Dobrodošao na Balkan' je kao Bunjuelevsko pozorište", piše istoričar, pa dodaje:

"Sjajna gluma je ono što odlikuje ovaj film. Iako je glumac Marko Janketić daleko ljepši nego što je Luburić bio u stvarnom životu, on sa zapanjujućom tačnošću prikazuje njegovu sociopatičnu, zastrašujuću ratobornost. U međuvremenu, Jelena Grujičić kao jevrejska medicinska sestra koja se sprijatelji sa Darom predstavlja hrabrog i moralnog lika".

Britanac ističe da film dirljivo istražuje neustrašive i složene moralne kompromise koje su zatvorenici logora smrti prisiljeni da naprave, dok kamera izbliza snima njihova izražajna lica.

"Iznad svega, tihi, dostojanstveni nastup Biljane Čekić u ulozi Dare, odlučne da spasi bebu i da se ne odvoji od nje, nosi film na svojim plećima. Do samog kraja emocionalno smo preplavljeni brigom za njenu sudbinu, i do posljednjeg trenutka zaista nije jasno kako će se njena priča završiti", navodi Jomans.